Witold Pilecki: lice neustrašivosti

Poljski časnik, dobrovoljac u samoubilačkoj misiji otkrivanja istine o Auschwitzu, sudionik varšavskog ustanka i beskompromisni borac za slobodnu Poljsku, čiji je nevjerojatni životni put tragično završio montiranim procesom i osudom na smrt od strane staljinističkog režima.

U jutarnjim satima 19. rujna 1940. godine u varšavskoj četvrti Żoliborz odvijala se još jedna u nizu njemačkih racija, u cilju nasumičnog privođenja većeg broja poljskih državljana. Agonija njemačke okupacije, koja je svakog dana donosila novu dozu nacističkog iživljavanja nad Poljacima i Židovima, bila je dodatno uljepšana glasinama o logoru zapadno od Krakova, prema kojem su se s varšavskoga Zapadnoga kolodvora svakoga dana zapućivali vlakovi nakrcani sumnjivim pojedincima.

Na vrata stana Eleonore Ostrowske, koji se nalazio u zgradi na Aleji Poljske vojske, zakucao je vratar i objasnio da Nijemci izvode muškarce na ulicu, a zatim ih odvoze u sabirni logor. U stanu se u tom trenutku osim vlasnice nalazio i njezin šogor kojem je vratar ponudio da pobjegne kroz podrum zgrade. Na vratarevo iznenađenje, čovjek na čijim je dokumentima pisalo Tomasz Serafiński uzeo je svoj kaput i bez panike se predao njemačkim vojnicima. Dva dana kasnije, Tomasz Serafiński je s više od dvije tisuće svojih sunarodnjaka ukrcan na vlak koji je sa Zapadnoga kolodvora krenuo prema Oświęcimu, gradiću na jugozapadu Poljske.

Istinu o Tomaszu Serafińskom u tom je trenutku znala tek šačica ljudi iz vrha Tajne poljske vojske, pokreta otpora nastalog u prvim danima njemačke okupacije, no čak je i njima bilo teško pojmiti suludu hrabrost čovjeka koji je 22. rujna 1940. godine zakoračio u zloglasni nacistički koncentracijski logor Auschwitz. Iza pseudonima Tomasz Serafiński krio se Witold Pilecki, čovjek čiji životopis nemalo nalikuje srednjovjekovnom viteškom epu, a u kojem se posebno ističe činjenica da je njegov odlazak u Auschwitz bio – dobrovoljan.

Borba za Poljsku – obiteljsko nasljeđe


Witold2Lik i djelo Witolda Pileckog od rane su mladosti oblikovani teškim položajem Poljske i odgojem utemeljenim na sjećanju na poljsko-litavsku državu koja je u trenutku njegova rođenja (12. svibnja 1902. godine) ulazila u 107. godinu rusko-njemačko-austrijske okupacije. Poput mnogih sunarodnjaka, Witold Pilecki odrastao je u duhu tihog patriotizma, brižno čuvanog u krugu obitelji s tradicijom borbe za poljsku nezavisnost. Upravo zbog te borbe Pilecki je rođen u Olonjcu, gradiću na rusko-finskoj granici, u koji je njegov djed, porijeklom Poljak iz Litve, protjeran zbog aktivnog sudjelovanja u siječanjskom ustanku 1863. godine. Podjednako talentiran za umjetnost i rat, mladi Pilecki piše poeziju i slika, a nakon preseljenja obitelji u Vilnius učlanjuje se u izviđačko društvo, paravan za obuku nove generacije poljskih vojnika.

Vojnik, umjetnik, vođa

[quote font=”georgia” font_size=”16″ bgcolor=”#” color=”#” bcolor=”#” arrow=”no”]“Vitold Pilecki bio je primjer neobjašnjive dobrote u vremenima neobjašnjivog zla.” Michael Schudrich, glavni rabin Poljske[/quote]Gotovo odmah nakon uskrsnuća poljske države u studenom 1918. godine, šesnaestgodišnji Witold Pilecki prijavljuje se u poljsku vojsku. Stečene vještine Pilecki uspješno demonstrira u Poljsko-sovjetskom ratu 1920. godine, u kojem se kao pripadnik 201. pješačke i 211. konjičke pukovnije ističe nevjerojatnom hrabrošću, osobinom koju će mu njegovi suborci pripisivati tijekom čitavoga života. Nakon poljske aneksije Vilniusa u kojoj sudjeluje pod zapovjedništvom generala Żeligowskog, višestruko odlikovani Pilecki maturira na Vojnom učilištu u Vilniusu, nakon čega upisuje i konjičku vojnu školu u Grudziądzu i Likovnu akademiju u Vilniusu.

Civilni život Witolda Pileckog, u kojem je uživao između rata sa Sovjetima i nacističke invazije, obilježen je njegovom ulogom organizatora lokalne poljoprivredne zadruge u regiji oko obiteljskog imanja u Sukurczama. Bez prethodnog agronomskog iskustva, Pilecki je uvelike pridonio unaprjeđenju i rastu lokalnog gospodarstva, za što je 1938. godine odlikovan Srebrnim križem za civilne zasluge. Istovremeno, Pilecki je posvećen odgoju i obrazovanju svoje djece (sin Andrzej i kći Zofia, iz braka sa suprugom Marijom), koja će nekoliko desetljeća nakon očeve smrti postati krunskim svjedocima rehabilitacije lika i djela Witolda Pileckog, pokopanog u mulju komunističke cenzure. Tijekom međuratnog razdoblja Pilecki neprestano slika i piše poeziju, zbog čega u sjećanju obitelji i prijatelja ostaje zapamćen kao svestrana i karizmatična osoba, čovjek koji odiše samodisciplinom, samopouzdanjem i mirnoćom.

Njemačka invazija i TAP

AuschwitzVrline Witolda Pileckog do punog izražaja dolaze izbijanjem Drugoga svjetskoga rata u koji odlazi kao časnik u 77. pukovniji poljske vojske. Unatoč neravnopravnoj borbi, Pilecki ne odustaje od pružanja otpora Nijemcima, već od razbijenih poljskih odreda (uključujući i svoju 77. pukovniju) formira improvizirane jedinice koje usporavaju njemačko napredovanje prema Varšavi. Nakon sovjetske invazije i vojnog kolapsa Poljske Pilecki odlučuje ostati u zemlji te s bojnikom Janom Włodarkiewiczem početkom listopada 1939. godine u Varšavi osniva Tajnu poljsku vojsku (TAP – Tajna Armia Polska), jednu od prvih antifašističkih skupina u Europi. U narednih devet mjeseci TAP će se pretvoriti u ozbiljnu obavještajno-vojnu organizaciju koja će krajem ljeta 1940. godine biti podijeljena na šest okruga i trideset sedam županija, s ukupno devetnaest tisuća članova. Ključnu ulogu u visokoj učinkovitosti TAP-a imao je upravo Pilecki koji je od prvoga dana obnašao funkciju načelnika glavnoga stožera.

Djelatnost TAP-a, osim sabotiranja njemačkih linija i napada na njemačke položaje, bila je prvenstveno usmjerena na prikupljanje informacija o njemačkoj okupaciji, a zatim i na uspostavljanje kontakta s poljskom vladom u egzilu, čije je sjedište nakon kapitulacije Francuske premješteno iz Pariza u London. S povećanjem broja članova došlo je do mnoštva nuspojava, od kojih je najopasnija bila izloženost organizacije Gestapovim doušnicima. Izdaje i sabotaže postale su dio svakodnevice, zbog čega je sve veći broj članova TAP-a padao u ruke Nijemaca. Praksa Gestapa bila je slanje uhićenika u Auschwitz, no o njihovoj sudbini i samom logoru do jeseni 1940. godine nije bilo pouzdanih informacija.

Ideja infiltracije u Auschwitz Pileckog je golicala od trenutka kada su prve glasine o logoru stigle do Varšave, slijedom čega je tijekom ljeta 1940. godine vodstvu TAP-a izložio riskantan plan koji je osim ulaza u Auschwitz uključivao i plan organiziranja obavještajne mreže zadužene za kontakt logoraša s vanjskim svijetom. Na temeljima te mreže Pilecki je namjeravao stvoriti pokret otpora unutar samog logora, računajući prije svega na poljske časnike i članove TAP-a ranije dovedene u Auschwitz. Vodstvo TAP-a pokazivalo je određenu sumnju, prije svega oko pitanja čovjeka dovoljno ludog da se zaputi na mjesto za koje se sumnjalo da njime upravljaju SS i Gestapo, no nakon što se Pilecki dobrovoljno prijavio za zadatak, plan je prihvaćen. Preuzevši identitet stanovitog Tomasza Serafińskog, za kojeg se smatralo da je umro 1939. godine, Pilecki čeka povoljnu priliku za uhićenje, a nakon što je ta prilika iskorištena za racije u Żoliborzu, Pilecki započinje operaciju koja je čak i u kontekstu Drugoga svjetskoga rata predstavljala podvig bez presedana.

Zatvorenik #4859

U svojim potresnim, naturalistički detaljnim bilješkama, Pilecki prvi dan u Auschwitzu opisuje sljedećim riječima:

[quote font_size=”16″ bgcolor=”#” color=”#” bcolor=”#” arrow=”no”]„Na ovom sam mjestu napustio sve zemaljsko što sam dotad poznavao i započeo nešto novo na nekom drugom, nezemaljskom mjestu.“[/quote]

Batinjanje, nasumično strijeljanje i opći osjećaj beznađa popratili su prolaz Pileckog ispod zloglasnog natpisa Arbeit macht frei. Baš kao i obavještajne službe zapadnih Saveznika, vodstvo TAP-a smatralo je Auschwitz strogim internacijskim logorom, no malo je tko očekivao da se iza bodljikavih žica krije prava tvornica smrti, mjesto izgrađeno u cilju sustavnog iživljavanja nad svim ideološkim neprijateljima nacističkog režima. Registriran pod brojem 4859, Pilecki je primoran brzo se prilagoditi ekstremnim okolnostima, u čemu mu pomažu odlična tjelesna sprema i iznimna mentalna stabilnost.

witold3
Witold Pilecki u Auschwitzu

Preživjevši prvi dan, tijekom kojeg nacisti ubijaju više od dvije stotine novopridošlih zarobljenika, Pilecki uviđa da će njegov opstanak ovisiti o pronalaženju posla u zatvorenom prostoru i izbjegavanju infekcija. Zapazivši da pripadnici SS-a intelektualce odvajaju i strijeljaju odmah po ulazu u logor, prijavljuje se na niz fizičkih poslova te radi kao stolar, bolničar, pekar, ložač i grobar. Kraće vrijeme Pilecki djeluje kao logoraš-stražar (tzv. kapo), no ubrzo je otpušten zbog preblagih metoda uvođenja reda. Unatoč nemogućim uvjetima, Pilecki ne odustaje od stvaranja obavještajne mreže te odmah po dolasku pokreće Savez vojne organizacije (polj. Związek Organizacji Wojskowej – ZOW). Primarna uloga ZOW-a bila je uspostava komunikacijskih linija s vanjskim svijetom, a zatim nabava i raspodjela hrane i lijekova, prijeko potrebnih za spašavanje fizički sve krhkijih logoraša. Pileckom je posao donekle olakšao velik broj boraca TAP-a i zarobljenih poljskih vojnika, čiji je doprinos u kratkom roku pretvorio ZOW u organizaciju sa svim obilježjima klasičnog pokreta otpora. Tajnost ZOW-a osigurana je elaboriranim sustavom pseudonima i prijekim sudom za doušnike (namjerno inficirani tifusom!), dok je podjela u peteročlane ćelije omogućila učinkovitije i samostalnije djelovanje u različitim sektorima logora. Revnost SS-a tjerala je Pileckog i ZOW na neprestanu potragu za kreativnim načinima preživljavanja. Problem neuhranjenosti Pilecki rješava rotacijom logoraša na poslovima u svinjcu, gdje su se mogli prehraniti ostatcima predviđenima za napoj! Manjak lijekova nadoknađuje se lažiranjem imena na pošiljkama lijekova za njemačke stražare i transferom bolesnih logoraša na fizički manje zahtjevne poslove. Sam Pilecki čudom preživljava upalu pluća i tifus, u čemu mu svesrdno pomaže nekoliko poljskih liječnika zatočenih u logoru.

Usporedno s organizacijom ZOW-a, Pilecki u logorskoj bolnici potajno sluša radijske vijesti, a već krajem listopada 1940. godine uspijeva poslati prvi izvještaj u Varšavu, odakle preko Stockholma stiže u London. Informacije o nacističkim zločinima u Auschwitzu, koje je poljska vlada u egzilu objavila u ožujku 1941. godine, nailaze na nevjericu britanske vlade, pri čemu sam Churchill izvještaj Pileckog naziva pretjeranim i nepouzdanim. Sličnu reakciju izazvat će i izvještaj iz 1942. godine, a tek će sovjetsko oslobađanje logora u siječnju 1945. godine pokazati da su svjedočanstva Pileckog bila istinita.

Bijeg

Tijekom 1941. i 1942. godine u Auschwitzu osim ZOW-a nastaje još barem šest vojno-obavještajnih organizacija koje koordinirano djeluju u nastojanju da osiguraju uvjete za pobunu. Do kraja 1942. godine pokret otpora najrazličitijim metodama uspijeva nabaviti oružje za pet stotina boraca, no zbog očite nadmoći Nijemaca i nemogućnosti dobivanja američke zračne pomoći, vodstvo Domovinske vojske (Armia Krajowa (AK), vrhovna organizacija otpora nastala početkom 1942. godine) ne daje dopuštenje za akciju. Istovremeno, Gestapo počinje stezati obruč oko vodstva pokreta otpora, zbog čega Pilecki shvaća da je njegov posao u Auschwitzu završen. Ohrabren uspješnim bijegom dvojice zarobljenika u lipnju 1942. godine, Pilecki s Janom Redzejom i Edwardom Ciesielskim, dvojicom najugroženijih zapovjednika ZOW-a, započinje pripreme za bijeg.

U zoru 26. travnja 1943. godine Pilecki, Redzej i Ciesielski, naoružani civilnom odjećom, novcem, lažnim dokumentima i kapsulama cijankalija, uspijevaju pobjeći kroz zgradu pekare koja se nalazila izvan središnjeg logorskog kompleksa. Unatoč neplaniranim problemima, trojac se uspijeva domoći obližnje šume i umaknuti njemačkoj potjeri. Prateći tok Sole i Visle, Pilecki dolazi do gradića Wiśnicza u kojem na vlastito zaprepaštenje susreće svoju obitelj…

Ostatak članka pročitajte u 9. broju časopisa History.info

Piše: Kristijan Poklečki

Komentari