Vojna sila Mletačke Republike

Srednji vijek je za Veneciju predstavljao razdoblje uspona i najvećeg sjaja. Pritom se ističe razdoblje od 13. do kraja 15. stoljeća kad je Mletačka Republika dosegla vrhunac i igrala jednu od vodećih uloga u Europi.

Počeci Mletačke Republike datiraju se između 5. i 7. stoljeća. Otpočetka je postojala jasna orijentacija na pomorsku trgovinu.. Za uspostavu dominacije Sredozemnim morem od vitalne je važnosti bilo zaposjesti strateške točke koje bi osiguravale mletačku trgovinu. Stoga ekspanzionistička politika nije stremila prema što većim kopnenim teritorijem, već je prioritet bio zauzeti ona područja koja bi pogodovala razvoju mletačke trgovine te, ako postoji mogućnost, istovremeno eliminirati konkurenciju poput Zadra, Dubrovnika ili čak velikog Carigrada. U srednjem vijeku mletačka vojska ne samo da je uspješno odgovarala na izazove stvaranja imperija, nego je u mnogim segmentima bila naprednija u odnosu na ostale srednjovjekovne europske vojske.

Politika pripreme za rat

Ako se rat mogao zaobići, Mlečani su to rado činili, ali kad bi se poneki ratni sukob činio kao profitabilanposao, Republika se jednako rado u njega uključila. Fokus na trgovinu i gospodarstvo odrazio se i na vojsku, pa tako već u 12. stoljeću Venecija ozbiljno računa na angažman plaćenika. Veći dio vojske ipak čini domaće stanovništvo koje je imalo obvezu sudjelovati barem u obraniTerraferme, odnosno kopnenih posjeda i zaleđa Venecije. U slučaju najveće opasnosti svaki muškarac u dobi od 17 do 60 bio je dužan nositi oružje.. Kako je Venecija bila aristokratska republika, tako su i vojsku predvodili aristokrati i plemići, a institucija koja je brinula o svim ratnim poslovima činilo je 20 ljudi i nazivala seSavii (tal.mudraci). Organizacija i struktura učinile su mletačku vojsku snažnijom od svih talijanskih vojski u srednjem vijeku. Primjerice, Venecija je na državnoj razini skrbila o vojsci, poticao se razvoj vojske, logistike, inženjerije i vojne industrije, a krajem srednjeg i početkom novog vijeka prednjači u proizvodnji pušaka.

Mletačka konjica


mletacka-14Glavnu riječ u srednjovjekovnom europskom ratovanju vodila je konjica.Serenissima se mogla pohvaliti veoma dobrom i učinkovitom konjicom, a Petrarca je izjavio da je mletačka konjica jednako moćna kao i njeno brodovlje. Godine 1239. donesen je zakon koji vitezovima nalaže da uz bojnog konja moraju imati još dva konja u rezervi i tri štitonoše.. Oprema vojnika bila je također veoma skupa, pa se konjica sve češće dijelila naelmette, odnosno one s više oklopa iutile koji nisu imali novca za kompletan oklop. Prema karakteristikama i namjeni na bojištu mletačka se konjica dijelila na tešku i laku. Tešku konjicu činila suslomljena koplja ililanze spezzate koji su bili pod izravnim nadzorom države i kondotijeri, odnosno plaćenici, koji se javljaju u 14. i 15. stoljeću. Tipični mletački teški konjanik u 13. stoljeću osim uobičajenog mača i koplja nosio je veliki štit, a reflektirao je važnost strijelaca u konceptu talijanskog ratovanja. Na sebi je nosio verižnjaču (žičani oklop) i kacigu, a vremenom se povećava količina oklopa, kako na jahaču tako i na konju. Pojava lake konjice veže se uglavnom uz osmanske provale u drugoj polovici 15. stoljeća iz potrebe za pokretnijom i bržom konjicom.. Najznačajniji među njima svakako sustradiotti (hrv.stratioti) koji se većinom regrutiraju u Dalmaciji, Albaniji i Grčkoj. Bili su naoružani kratkim kopljem te sabljom, mačem ili buzdovanom i lako oklopljeni. Mlečani su među prvima u Europi uveli laku konjicu u vojni korpus što je još jedan pokazatelj koliko je u vojnom smislu Republika bila napredna koncem srednjeg vijeka.

Pješaštvo Mletačke Republike

mletacka-1Mletačka Republika razvila je veoma snažno pješaštvo. S obzirom na to da su svi vojno sposobni muškarci morali služiti vojsku, Republika je organizirala vojnu obuku i vježbu.. U 12. stoljeću civili su čak pomagali gradskoj straži održavati noću red u gradu. U gradskim župama postojao je i veoma dobro organiziran sustav popisivanja mladića koji bi služili kao samostrijelci ilibalestrieri.Elitno pješaštvo nazivalo searsenalotti. Radilo se o dobro uvježbanom i moćnom pješaštvu koje je često služilo kao straža u duždevoj palači. Njihov naziv dolazi od arsenala, najveće europsketvornice u srednjem vijeku, mjesta gdje se proizvodila većina mletačkih brodova i oružja. Pješaci diljem Italije često su se koristili buzdovanima, mačevima ili, kad su se suočili s konjicom, kopljima. U 15. stoljeću na Apeninskom poluotoku popularna jeronca, trozubo koplje koje se pokazalo učinkovito protiv konjice i pješaštva. Mletačko pješaštvo je na bojnom polju nastupalo u gusto zbijenim redovima s velikim štitovima sprijeda, dok su pozadi stajali samostrijelci. Za razliku od većine europskih zemalja, mletačko pješaštvo i konjica bili su odlično koordinirani na bojnom polju što je bilo inovativno i predstavljalo veliku prednost.

Rani novi vijek – stagnacija i dekadencija

Početkom 16. stoljeća Mletačka se Republika našla u veoma složenoj političkoj situaciji okružena moćnim neprijateljima. U takvom nezavidnom položaju bilo je neophodno osigurati egzistencijalni interes Republike – trgovinu. Republika doživljava stagnaciju i dekadenciju u političkom, gospodarskom, društvenom i vojnom smislu. S tehnološke strane još je bila veoma snažna, međutim njen pad dolazi odbacivanjem institucionalnih tipova inovacija koje uvode ostale države Starog kontinenta. Primjerice, mletačko plemstvo izbjegava vojnu službu dok europski plemići ulaze u časnički kadar i postepeno izrastaju u profesionalce. U drugoj polovici 17. stoljeća Mletačka Republika i dalje ustraje u angažmanu plaćenika dok ostatak Europe nastoji plaćenike pretvoriti u profesionalnu vojsku.

Jedan od razloga je nesudjelovanje Venecije u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), kad su se dogodile velike promjene u konceptu ratovanja. Razvoj vojske, posebno konjice, dobrim je dijelom uvjetovan defanzivnom politikom naspram Osmanlijama. Nekad snažna mletačka teška konjica primorana je odbaciti stari način ratovanja s dugim kopljem i štitom u korist novog vatrenog oružja i sve više odbacuje nepotreban oklop koji ne pruža dovoljnu zaštitu protiv mušketa, karabina, arkebuza i drugog vatrenog oružja. Razvija se, stoga, laka konjica, pa osimstradiotta javljaju secappelletti iturcopoli, služeći većinom u prekomorskim venecijanskim posjedima gdje je opasnost od Osmanlija najveća. Problem s lakom konjicom bio je u tome što su vlasti veoma teško mogle privoljeti plemiće da se pridruže odredima lake konjice jer je teški konjanik i dalje bio simbol prestiža.

Mletačko se pješaštvo, u trenutku kad u čitavoj Europi pješačke postrojbe postaju ključ pobjede na bojnom polju, pokazalo malobrojno jer je sve više ljudstva upućivano na galije. Međutim, kako su se lokalne milicije pokazale veoma pouzdane, Venecija je nastavila ulagati u njihov razvoj pa, primjerice, u mletačkoj Dalmaciji od 1528. djelujucernide, lokalno poznati i kao černide ili černa vojska. U njihov su sastav ulazili muškarci u dobi od 18 do 36 godina, a obveza im je trajala 14 godina i nije bila cjelodnevna, što im je omogućavalo da se bave i drugim aktivnostima. Uz njih je svakako važno spomenuti morlake koji u dalmatinskom zaleđu služe kao neregularne pomoćne postrojbe, prvenstveno namijenjene čuvanju granice s Osmanskim Carstvom. 

Mornarica Mletačke Republike

venician_small_galleyU očuvanju i osiguranju trgovine posebno mjesto imala je mletačka mornarica. Ona je, osim što je sudjelovala u trgovini i osiguravala ju, bila važna za komunikaciju s prekomorskim posjedima i njihovu obranu. Pomorska trgovina, obrana i lokalna uprava bili su u 16. stoljeću veoma povezani i međuovisni. Mletački brodovi osiguravali su trgovačke putove i ključne točke u srednjem vijeku kad jeSerenissima bila dominantna sila u Sredozemlju. No potpunu hegemoniju Venecija ipak nije uspjela postići zbog realnih ograničenja srednjovjekovnog moreplovstva, ali kako bi što više ojačala svoj položaj na Mediteranu, u 13. stoljeću osnovana je pomorska patrola sa zadaćom osiguranja trgovačkih putova, prvenstveno od pirata. U opasnim ili nepoznatim morima te u vrijeme rata trgovački su se brodovi tijekom srednjeg vijeka kretali u konvojima od 15 do 30 brodova. Konvoje bi činili trgovački zaobljeni brodovi te ratni brodovi s većom manevarskom sposobnosti. Uglavnom se plovilo od luke do luke u pratnji ratnih brodova. Od 16. stoljeća sustav konvoja se mijenja jer trgovački i ratni brodovi postaju u praksi sinonimi, pa više nema potrebe za pratnjom. Na kraju srednjeg vijeka Venecija je raspolagala s preko 3000 trgovačkih brodova, što je iznimno velik broj u odnosu na glavne rivale na Sredozemlju.

Sastav posade je definiran u srednjem vijeku i zadržao se bez znatnih promjena. Na čelu flote nalazio se admiral, a ispod njega bili suproveditori isopracomiti, odnosno uprava i kapetani galija. Glavna zadaća zapovjednika bila je koordinirati flotu te njome probiti neprijateljsku formaciju.Sopracomiti su činili svojevrsnu vojnu elitu zbog svoje funkcionalnosti bili su sposobni i znali su voditi rat i na kopnu što je Republici bilo od iznimnog značaja zbog prekomorskih posjeda. Broj posade na brodu ovisio je o veličini, a u srednjem vijeku zbog izražene razlike između trgovačkih i ratnih brodova, odstupanja su bila veća. Na primjer, trgovački brod 15. stoljeća primao je oko 60 članova posade dok bi prosječna ratna galija mogla primiti do 280 članova. Takve galije bile su namijenjene dugim putovanjima i opasnim morima. Upravo tamo dogodio se i susret s Osmanlijama koji je imao dvojak učinak. Prvo, galije su bile primorane obraniti se, što je dovelo do postepenog nestanka razlike između trgovačkog i ratnog broda. Drugo,Serenissima je od Arapa prihvatila tehnološki naprednije, pravo kormilo umjesto dotadašnjih krmenih vesala.

Što se naoružanja posade tiče, prije masovne upotrebe vatrenog oružja, vojnici na brodu bili su naoružani mačevima, kopljima, sulicama i samostrelima kao najvažnijim oružjem. Koliko je samostrel bio važan, a razlika između posade i vojnika malena, svjedoči i odredba mletačkog Senata iz 1303. da svaki brod mora imati 30 samostrijelaca koji su također morali veslati. Iako veoma ubojit i učinkovit, samostrel je sporo oružje i svako novo punjenje zahtijeva određeno vrijeme, što u bitki može biti presudno. Na njegovo mjesto došle su arkebuze i muškete. Pokazale su se veoma učinkovite protiv Osmanlija. Osim vatrenog i hladnog oružja primjenjivale su se brojne druge metode kako bi se neprijatelju nanijelo što više štete, pa je korištena sapunica koja bi se polijevala po neprijateljskoj palubi što bi ju učinilo skliskom te bi u kombinaciji s nemirnim morem bacalo neprijateljsku posadu u more. Često se upotrebljavala grčka vatra, odnosno smjesa od sumpora, smole i kučine. Kasnije su se pojavile zapaljive tekućine i živo vapno. Prednost grčke vatre bila je u tome što zbog sastava može gorjeti na vodi.


view_of_the_entrance_to_the_arsenal_by_canaletto_1732Članove mornaričke posade Mletačka je Republika regrutirala s raznih strana, a ponajviše iz prekomorskih posjeda istočne jadranske obale – Grčke i Dalmacije. Veslanjem na galijama, od 14. stoljeća mogao se isplatiti dug ili trošak te se mogla odslužiti kazna. Ipak, na veslanje se nije gledalo isključivo u negativnom kontekstu. U vrijeme lokalnih fešti i proslava održavala su se natjecanja u veslanju te ostalim onodobnim vodenim
sportovima. Od 16. stoljeća uočava se sve veći problem nedostatka posade. Kako bi tome doskočila, Venecija nasilno dovodi ljude, posebno Albance, Dalmatince, Grke, Židove, pa i kupuje Bavarce. Na galijama služe i ratni zarobljenici, izuzev muslimana i uskoka, koji nisu imali tusreću služiti kao veslači nego su odmah ubijani. U brodsku službu moglo se prijaviti i dobrovoljno što su najčešće činili siromašni muškarci, pokušavajući okušati sreću na brodu, a takvi dobrovoljci nazivani suscapoli. U ratna vremena posadu čine isoldati koji se razlikuju od karakteristične kopnene vojske kondotijera koji se na brodovima pojavljuju tek u 16. stoljeću.

Kao u slučaju s kopnenom vojskom, u razdoblju inovacija 16. stoljeća Venecija je imala dobru startnu poziciju, no do početka 17. stoljeća nije uspjela održati kontinuitet tehnološkog napretka i polako je napustila krug prvorazrednih europskih i svjetskih pomorskih sila. Bez adekvatnih ulaganja, razvoja i promjena, mletačka je vojska zaostajala za drugim državama.

Piše: Filip Hren

Komentari