Ustanak Ljudevita Posavskog

Piše: Boris Blažina

Ustanak Ljudevita Posavskog, kneza Donje Panonije, važan je za hrvatsku historiografiju jer je to prvi put u povijesti da se spominju vladari koji su nesumnjivo bili hrvatskog porijekla. Iako je završio neuspjehom, ustanak je nagovijestio slabljenje Bizantskog i Franačkog Carstva, u kojima je tada počeo polagan, ali siguran proces raspadanja na manje države.

Ljudevit Posavski (vladao oko 817. – 823.; pridjevak mu je dala hrvatska historiografija u 19. st.) bio je knez Donje Panonije (tzv. Posavske Hrvatske) koji je 819. podigao ustanak protiv franačkih vlastodržaca. Ustanak je bio širokih razmjera i zahvatio veliko područje jer su mu se priključili mnogi okolni slavenski narodi. Na strani Franaka, protiv Ljudevita i njegovih saveznika, borio se Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Ustanak se pretvorio u dugotrajni rat, koji je unatoč velikim vojničkim naporima Franaka trajao četiri godine, od 819. do 822. kada je Ljudevit bio primoran napustiti svoje sjedište u Sisku. Sljedeće je godine Ljudevit ubijen.

Hrvatske zemlje neposredno prije ustanka

Ljudevit Posavski i Borna prve su nam poznate ličnosti za koje sigurno možemo reći da su bili vladari hrvatskih zemalja. U ranom srednjem vijeku nije postojala jedinstvena hrvatska država, već su hrvatske zemlje obuhvaćale tri cjeline, svaka sa svojim posebnostima, kako prirodnim tako i etnokulturnim i gospodarskim. Te tri regije su srednjovjekovna Slavonija – nizinski prostor od Gvozda prema sjeveru do Drave, srednjovjekovna Hrvatska – krševit brdski prostor od Gvozda do Jadrana, te srednjovjekovna Dalmacija koja je obuhvaćala stare bizantske gradove i njihovu neposrednu okolicu s istočnojadranskim otocima. Zemlja kneza Ljudevita obuhvaćala je prostor na kojem će se razviti srednjovjekovna Slavonija, a Bornina kneževina zauzimala je prostor neposredno na sjeveru srednjovjekovne Hrvatske. U 9. st. raznorodnost hrvatskog prostora bila je još vrlo izražena – proces njegova spajanja u jedinstvenu političku cjelinu tek je započeo, utjecaj sila Bizanta i Franačke („Istoka“ i „Zapada“), kao i unutarnje razlike među stanovništvom triju cjelina hrvatskog prostora nisu ni izbliza bile nadvladane. Valja,[one_half] [box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Ustanak Ljudevita Posavskog, kneza Donje Panonije, važan je za hrvatsku historiografiju jer je to prvi put u povijesti da se spominju vladari koji su nesumnjivo bili hrvatskog porijekla. Iako je završio neuspjehom, ustanak je nagovijestio slabljenje Bizantskog i Franačkog Carstva, u kojima je tada počeo polagan, ali siguran proces raspadanja na manje države. [/box][/one_half]međutim, napomenuti da je utjecaj dviju velikih sila bio bitno manji na prostoru Panonije, koja je očuvala vrlo malo romanske baštine i koju je povrh toga nakon pada Avarskog Kaganata napustila većina stanovnika, nego u Dalmaciji koja je bila jedina kopnena dodirna točka Franačke i Bizanta i u kojoj su još uvijek snažna gradska središta čuvala antičku baštinu. Za hrvatske je zemlje 9. stoljeće bilo vrijeme razvoja. Tijekom ovoga stoljeća formiralo se ranosrednjovjekovno društvo – većina stanovništva bila je pokrštena, nastala je crkvena organizacija i postavljeni su temelji za uspostavu feudalnog uređenja. Na taj razvoj prvenstveno su djelovali pojedinci ili krugovi s rubnih područja Bizanta i Franačke. Franci su hrvatske prostore podvrgnuli pod svoju vlast u vrijeme Karla Velikog (768. – 814.), što je bio nastavak njegove politike afirmiranja Franačke kao pomorske sile na Sredozemlju. Zatim se Karlo odlučio okrenuti protiv Avarske države i u vezi s tim ratom dobivamo za hrvatske prostore važnu vijest da je u pokoravanju Avara sudjelovao knez Vojnomir, koji je vjerojatno bio panonskohrvatski knez, ali nije isključena mogućnost da je bio Karantanac. Moguće je da je on bio prethodnik Ljudevita Posavskog, ali za to ne postoje nikakvi dokazi. Dolaskom na hrvatski prostor Franci su došli u neposredan dodir s Bizantom, što je rezultiralo ratom. Iako Hrvati nisu direktno sudjelovali u tom sukobu, kraj sukoba Aachenskim mirom 812. najavio je jači politički, kulturni i gospodarski angažman dvaju carstava na hrvatskom prostoru, ponajviše u Dalmaciji. Aachenskim su mirom određene interesne sfere Bizanta i Franačke: Franačkoj su pripale Hrvatska i Panonija, a Bizantu Dalmacija i Istra. Sljedeći događaji vezani uz hrvatske prostore o kojima doznajemo iz tadašnjih izvora odnose se na ustanak donjopanonskog kneza Ljudevita Posavskog.


Početak ustanka

O Ljudevitovom ustanku zapravo znamo vrlo malo zbog izrazite oskudice izvora, što uostalom nije neobično za rani srednji vijek. Pisani izvori za ustanak uključuju djelo franačkog kroničara opata Einharda (o. 770. – 840.) “Annales regni Francorum” i “De administrando imperio” bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta (905. – 959.), ali nije jasno o kojemu je ustanku riječ u potonjem djelu. Dakle, osnovni problem je da o Ljudevitovom ustanku imamo samo jedan pouzdan izvor čiji je autor franački kroničar koji je naravno pisao tendenciozno. Einhard nam prvu vijest o Ljudevitu daje u svezi s dolaskom cara Ludovika Pobožnog u Heristal (danas Herstal u Belgiji) negdje tijekom jeseni 818. godine. Tamo je saslušao poslanike svog vazala, beneventskog kneza Sigona. Spominje se da su tu bila i druga poslanstva: zapadnoslavenskog plemena Bodrića, plemena Timočana, plemena Gačana kneza Borne i donjopanonskog kneza Ljudevita. Einhard tvrdi da je Ljudevit već spremao pobunu, pa da je zato pokušao optužiti svog seniora, furlanskog markgrofa Kadolaha, zbog okrutnosti i bahatosti. Car je saslušao pritužbe, ali očito nije ništa poduzeo u vezi s time. Vidjevši da pritužbama neće postići ništa, Ljudevit se u proljeće 919. odlučio na ustanak. Očito shvativši da je njegova vojska preslaba da bi se oduprla golemoj franačkoj vojnoj moći, poslao je poslanike na područja susjedna svojoj kneževini, želeći pridobiti tamošnje ljude na svoju stranu. Poslanstva su imala uspjeha – ustanku su se priključili Timočani (slavensko pleme koje je naseljavalo područje uz rijeku Timok u istočnoj Srbiji), i Karantanci (slavenski stanovnici područja današnje Slovenije). Međutim, pleme Braničevaca (nastanjeno na lijevoj obali Dunava) nije se odazvalo Ljudevitovom pozivu te je ostalo vjerno Francima (više se ne spominju u vezi s ustankom), dok je knez Borna vojno pomagao Francima.

Prvi franački pohodi

Na saboru u Ingelheimu u srpnju 819. Franci su odlučili da Ljudevitov ustanak treba ugušiti vojnom intervencijom. S tim ciljem Kadolah je na čelu vojske iz Italije krenuo u Panoniju, no, kako kaže Einhard, vratio se „uglavnom neobavljena posla” (vjerojatno je poražen) te je negdje u Furlaniji umro od groznice. Ljudevit je zatim ponudio uvjete mira caru Ludoviku, ali ih je on odbio i ponudio svoje, koje je pak Ljudevit odbio. Ustanak se nastavio napadom franačke vojske predvođene Kadolahovim nasljednikom, Balderihom. On je imao više uspjeha, pobijedivši Ljudevitovu vojsku u Karantaniji i istjeravši je iz te pokrajine.

Borba hrvatskih knezova

Nakon toga Borna je napao Ljudevitovu zemlju i sukobio se s njegovom vojskom na rijeci Kupi. Tijekom bitke Bornini podanici Gačani prešli su na stranu Ljudevita, dok se Ljudevitov tast Dragomuž pridružio Borni. Bitka je završila velikim porazom Bornine vojske – Dragomuž je poginuo u bitci dok se Borna spasio samo uz pomoć svojih “pretorijanaca” (vjerojatno osobna straža ili družina). Nakon što su se Gačani vratili u svoju zemlju, Borna ih je ponovo pokorio. Vidjevši priliku, Ljudevit je u prosincu napao Borninu zemlju i počeo je pustošiti. No nakon nekog vremena morao je odustati jer mu je Bornina vojska pružila otpor oslabljujući Ljudevitovu vojsku iznenadnim napadima iz svojih utvrda.

Novo nadiranje Franaka

Franci su na saboru u Aachenu u siječnju 820. odlučili da Ljudevita valja pokoriti sa tri vojske – jedna je išla preko Noričkih Alpa, druga preko Karantanije, a treća preko Bavarske i Gornje Panonije. Saboru je prisustvovao i Borna, koji je savjetovao kako pobijediti Ljudevita. Jedna vojska zadržana je prelaskom preko Alpa i otporom Karantanaca, a druga prelaskom preko Drave. Treća vojska je, tvrdi Einhard, tri puta pobijedila Ljudevitovu vojsku i probila se u Donju Panoniju. Kada su se napokon udružile sve tri vojske, započele su pustošiti Ljudevitovu zemlju dok se on povukao u neki “utvrđeni grad na strmom brdu” (lat. castellum in arduo monte) i nije niti zametao borbu niti želio pregovarati. Napokon su se vojske povukle, ali je ona vojska koja je išla preko Drave teško stradala od bolesti. Pohod je, međutim, postigao jedan važan uspjeh – Karantanci su se ponovno podali franačkom caru.

Slom ustanka

Sljedeće godine u veljači održan je još jedan sabor u Aachenu, gdje je odlučeno da Ljudevita trebaju ponovno napasti tri vojske. U to je vrijeme umro Borna, a naslijedio ga je njegov nećak Vladislav. Ljudevit je ostao bez još jednog, tajnog saveznika. Naime, svećenik po imenu Tiberije optužio je gradeškog patrijarha Fortunata da je podupirao Ljudevita šaljući mu majstore i zidare da mu poboljšaju tvrđave. Saznavši za to, Fortunat je potajno pobjegao u Zadar, a zatim u Carigrad. Izgleda da je Bizant preko Fortunata potajno podupirao Ljudevitov ustanak. Kada su tri vojske stigle u Panoniju, Ljudevit ponovo nije ulazio u otvorenu borbu i povukao se u svoje utvrde. Vojske su opet opustošile zemlju i vratile se kući. Otprilike u to vrijeme, ako ne već i ranije, Bugari su ponovo podvrgli Timočane pod svoju vlast.

Bijeg i pogibelj Ljudevita

Izgleda da Ljudevit, opustošene zemlje i napušten od saveznika, više nije imao snage suprotstaviti se Francima. Kada je na njegovu zemlju 822. iz Italije krenula posljednja, deseta po redu franačka vojska, pobjegao je iz svoga sjedišta u Sisku na jug Srbima, prema riječima autora “narodu koji zaposjeda velik dio Dalmacije” (lat. ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae obtinere dicitur). Tu je ubio njihovog kneza i podvrgnuo njegov grad pod svoju vlast. Zatim je poslao izaslanstvo caru, obećavši svoju spremnost da mu se ponovno poda. Nakon toga, iz nama nepoznatih razloga, otišao je k Borninom ujaku Ljudemislu koji ga je na prijevaru dao ubiti. Time završava priča o Ljudevitovom ustanku.

Epilog

Ubrzo nakon ustanka Franci su izgubili vlast nad Donjom Panonijom u korist Bugara, koji su tamo postavili domaćeg kneza Ratimira. Iako su Franci 838. ponovo zavladali tim prostorom, pokazalo se da su želje za samostalnim razvojem hrvatskih zemalja jače od franačkih i bizantskih snaga koje su ih u tome željele sputavati. Na području oko Borninih posjeda nastat će Hrvatska kneževina koja će, iako će često priznavati nominalnu vlast Franaka ili Bizanta, funkcionirati kao samostalna država. Dalmatinski gradovi izgubit će nadzor nad većinom svoje okolice te će u razvijenom srednjem vijeku proces njihove slavenizacije biti gotovo dovršen. Slavonija, koja će sve do vladavine kralja Tomislava ostati zemlja u kojoj nitko neće imati stvarnu vlast, doživjet će velik ekonomski i društveni razvoj u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, o čemu nam svjedoči i razvoj gradskih središta na tom području

Problemi vezani uz ustanak – identitet Ljudevita i Borne

Ustanak Ljudevita Posavskog postavlja nam mnoga pitanja na koja ne možemo dati sasvim siguran odgovor, ali neke stvari možemo pretpostaviti s velikom vjerojatnošću. Prvo je pitanje tko su uopće bili Ljudevit i Borna? Naime, u “Analima” se nigdje ne spominju Panonska i Primorska Hrvatska ili hrvatsko ime uopće. Borna se navodi kao “Bornae dux Guduscanorum” (knez Gačana – vjerojatno prema rijeci Gackoj) ili “dux Dalmatiae atque Liburniae”, a Ljudevit kao “Liuteviti rectoris [ili dux] Inferioris Pannoniae” Einhard vjeruje u božansku narav carske vlasti – svatko tko se pokuša pobuniti protiv vlasti cara postaje tiranin, pa se Ljudevit spominje i kao “Liudewiti Tyranni”. Ljudevitovo se ime javlja i u obliku Liudeviti ili Liudewiti – očito kroničar nije točno znao transliterirati slavensko ime. Oba vladara, iako su očito pokršteni (što se vidi iz same činjenice da je Bornu Ludovik primio na svoj dvor, a car ne bi za vazale uzeo pogane) nose slavenska imena, ali je upitno da li je većina njihovih podanika bila krštena, što nije ništa neobično za slavenske zemlje koje su u to doba prihvaćale franačko vrhovništvo. Otac Ljudevitove supruge Dragomuž također nosi slavensko ime, što znači da Ljudevit nije bio rodbinski povezan sa Francima, a to nam ukazuje da se franačka vlast u Panoniji još nije bila učvrstila. Razlog nespominjanja hrvatskog imena vjerojatno leži u tome što su se kroničari obično služili starim (rimskim) nazivima za zemlje. No ne treba zanemariti činjenicu da će se jezgra hrvatskog teritorija – prostor srednjovjekovne Hrvatske – razviti blizu Borninog teritorija, gdje će se uskoro hrvatska etnokulturna jezgra proširiti na slavensku osnovicu. Za razliku od srednjovjekovne Hrvatske, Slavonija (odnosno Donja Panonija) sačuvat će svoje općeslavensko ime iako će postati dio hrvatskog kraljevstva. U 9. stoljeću očito je još trajao proces formiranja naroda na hrvatskim prostorima, a ta je nesigurnost etničke pripadnosti pojedinih područja vjerojatno zbunjivala kroničare.

Koji je uzrok ustanka?

U “Analima” se okrutnost i bahatost Kadolaha spominju kao samo tobožnji povodi za ustanak koji je zapravo bio uzrokovan Ljudevitovom pohlepom za moći i ohološću. Iako se Ljudevit često mitologizira kao prvi borac za hrvatsku samostalnost, uzrok njegove pobune i cilj, koji je njome želio postići, zacijelo je bio znatno drugačiji. Moguće je da je Ljudevit želio imati povlastice i vlast nad slavenskim narodima toga područja. Naime, udaljenost zemalja obuhvaćenih ustankom od središta franačke vlasti je velika, a to bi Ljudevitu omogućilo stvarnu vlast nad njima, iako bi on nominalno bio podređen franačkom caru. Isto je tako moguće da se Ljudevit suprotstavio pokušaju uvođenja franačkih feudalaca u njegovu zemlju ili je pak markgrof Kadolah, iskoristivši loše stanje i nerede u franačkoj državi, zlorabio svoje povlastice i stvarno učinio svoju vlast nepodnošljivom. Iako je Ljudevit mogao računati samo na mali dio plemstva u ratu, ocijenio je da je otpor Franačkoj moguć uz pomoć susjednih slavenskih plemena koja su se nalazila u sličnom položaju. Vjerojatno je računao i na tešku prohodnost njegove zemlje i okolnih zemalja, na što upućuje zadržavanje franačkih vojski na prijelazu preko Alpa i Drave, kao i teško stradavanje vojske zbog nezdravih uvjeta u močvarnom području oko rijeke Drave. Međutim, svog očito najjačeg slavenskog susjeda, kneza Bornu, Ljudevit nije uspio pridobiti za ustanak. Razlog tomu vjerojatno je to što Borna još nije do kraja riješio pitanje granica s dalmatinskim gradovima koji su tada bili pod bizantskom vlašću. Očito se njegova vlast još nije dovoljno ustalila na području na kojemu je vladao, pa se odlučio osloniti na Franke. Bitka na Kupi između Ljudevita i Borne pokazuje da su rodovski odnosi, temelj društvene organizacije u tom vremenu u hrvatskim zemljama, bili vrlo nestabilni jer je Ljudevitov tast Dragomuž prešao na Borninu stranu, dok su Gačani prešli na Ljudevitovu. Slično tome, neobjašnjen bijeg Ljudevita k Ljudemislu govori nam da je Ljudemisl vjerojatno u početku bio na strani Ljudevita, a kasnije se predomislio (pod pritiskom Franaka ili je od početka hinio stvarne namjere). Zanimljivo je i da se nakon Bornine smrti Ljudevit i Bornin nećak Vladislav više ne sukobljavaju.

Zašto je ustanak propao?

Konačan poraz Ljudevita i njegovih saveznika vjerojatno je rezultat toga što Ljudevit, iako je dobro procijenio vrijeme za ustanak, očito nije imao niti dovoljno razvijen feudalni gospodarski sustav niti dovoljno jaku vojsku da se dulje vrijeme suprotstavi Francima. Činjenica da Franci ratuju u proljeće kako bi dobili krmu za stoku, a Ljudevit napada brdovite Bornine krajeve u prosincu, te gerilski način ratovanja Borne protiv Ljudevita i kasnije Ljudevita protiv Franaka govore nam o različitom karakteru franačkih i lokalnih vojski. Lokalne vojske vjerojatno su bile slabo organizirane pješačke jedinice sakupljene oko rodbinskih prvaka, a vrhovni zapovjednik bio je knez na čelu s kneževom vojnom družinom (vjerojatno konjica). Ljudevitova vojska, sudeći prema podatku da mu je u Dalmaciji stradalo 3000 vojnika i 300 konjanika (gotovo sigurno preuveličan broj, ali važan je omjer pješaštva i konjice), mogla je uzdržavati vrlo malo konjice, a Bornina s obzirom na brdovit prostor još manje, dok je franačka vojska sigurno bila brojčano nadmoćna te imala više konjice i bolju opremu. Tipično za rani srednji vijek, izvor nam ne spominje niti jednu opsadu – opsadne sprave toga doba očito nisu bile dovoljno jake da nanesu značajnu štetu utvrdama i gradskim zidinama. Ljudevit u početku uspješ- no pruža otpor svojim neprijateljima – Einhard gotovo sigurno prešućuje poraz prve franačke vojske (zašto bi inače Ljudevit postavio visoke uvjete mira caru Ludoviku?), a Ljudevit pobjeđuje i Bornu. Ljudevit, međutim, postupno gubi saveznike (franačko pokoravanje Karantanaca, razotkrivanje Fortunata kao Ljudevitovog pomagača te nespominjanje Timočana, koji su vrlo vjerojatno ponovo potpali pod vlast Bugara u ranoj fazi ustanka) i više ne zameće otvorene bitke s kasnijim franačkim vojskama – njegovo zatvaranje u utvrde upućuje na njegovu nemoć, a ne na neki smišljeni plan. Naposlijetku, Ljudevit gubi povjerenje u sebe, napušta zemlju i šalje poslanike caru nudeći mu ponovno podanstvo.

Ljudevitovi i Bornini „gradovi“

Sklanjanje Borne i Ljudevita u “gradove” svjedoči nam o važnosti utvrđenih naselja u to doba te da su ona u hrvatskim zemljama postojala. To nisu bili gradovi u pravom smislu riječi – više bi odgovarao pojam utvrda ili dvorac. U Borninoj zemlji nije bilo gradova s antičkom baštinom, a u Slavoniji je jedino Ljudevitova prijestolnica Sisak mogla čuvati blijedu uspomenu na nekada razvijeni antički grad. O tome nam svjedoči i činjenica da je Sisak jedino naselje koje Einhard spominje poimenice, naspram npr. “gradu na strmom brdu” (inače nepoznato naselje – moguće Gradec, Susedgrad ili Požega).

Pitanje Srba

Zanimljivo je i spominjanje Srba – prema riječima Einharda “naroda koji zaposjeda velik dio Dalmacije”. Moguće je da kroničar uzima naziv Dalmacija u njenom antičkom simslu, a to obuhvaća mnogo šire područje nego u srednjem vijeku. S druge strane, pojam “knez Dalmacije” javlja se i u Borninoj tituli, a pri tome se sigurno ne misli da Borna vlada čitavom antičkom Dalmacijom. Postoji srednjovjekovna županija i plemićka općina koja nosi ime Srb (moguće prema riječi “serbati” (=srkati) ili “srbar” (=izvor tekuće vode)), ali se ona prvi put spominje tek u 14. st. No, Srbi se u tom ratu nikada ne spominju, čak ni kao nevažan faktor, ali se jasno spominju Timočani – prve vijesti o srpskoj državi donosi nam tek Konstantin Porfirogenet u 10. st. Uostalom, kako bi Ljudevit, bježeći i očito bez ikakve značajne pratnje mogao podvrgnuti pod svoju vlast jedan čitav grad i ubiti lokalnog kneza, a da okolni Srbi uopće na to ne reagiraju, čak ni kada on taj grad napusti – kao da ne postoji nikakva vojna ili politička organizacija? Stoga se ipak najvjerojatnije radi o gradu Srbu.

Da li je Konstantin Porfirogenet pisao o ustanku?

Važno je spomenuti vijest koju nam donosi Konstantin Porfirogenet u 30. poglavlju svoga djela “De administrando imperio”. On nas izvještava da su se Hrvati u Dalmaciji pobunili protiv Franaka zbog njihove okrutnosti (spominje da su hrvatsku djecu bacali psima) i nakon sedam godina teškog ratovanja ubili sve Franke i arhonta Kocila te postali nezavisni. Nakon toga su iz Rima pokršteni i njihov vladar je postao Porin. Imena Kocil i Porin slična su imenima markgrofa Kadolaha i kneza Borne, pa je postojala teorija da je Konstantin poistovjetio Ljudevitov ustanak s ustankom dalmatinskih Hrvata. Međutim, četiri činjenice govore nam da nije riječ o autorovoj zabuni: Borna je bio vjerni franački vazal, Kadolah je umro od groznice, Hrvati nisu postali nezavisni, a Borna i Ljudevit sigurno su bili pokršteni prije početka ustanka, i to vrlo vjerojatno iz Franačke. S obzirom na karakter Konstantinova izvještaja, koji odgovara priči iz narodne predaje (simboličnih sedam godina ratovanja, tuženje na okrutnost, ubijanje svih Franaka i napokon pokrštenje i oslobođenje), vjerojatno je da je bizantski car zabilježio predaju o borbi nekih kasnijih hrvatskih vladara protiv Franaka, moguće Domagoja Branimira – imena se mogu jezično identificirati s imenom Porin.

Važnost ustanka

Ljudevit Posavski i njegov ustanak neosporno su od velikog značaja za hrvatske zemlje, a važnost koju im pridaju franački kroničari, deset vojski poslanih na Ljudevita te uplitanje Bizanta u sukob, govore nam da je ustanak imao i značaj u europskim okvirima. Propašću Ljudevitovog ustanka nestala je zamisao o velikoj političkoj sredini koja bi obuhvaćala brojne slavenske narode u takvim društveno-gospodarskim uvjetima. Ljudevit je dobro procijenio vrijeme za dizanje ustanka, ali je prekasno shvatio da mu za taj pothvat nedostaje snage. Međutim, njegov otpor i drugi takvi pokušaji stvaranja država na granici Franačkog Carstva (npr. Velikomoravska kneževina u 9. st.), kao i kasniji raspad Carstva pokazuju nam da je u zapadnu i središnju Europu stiglo novo doba. Tada će na tom prostoru nastati mnoge nove kraljevine i kneževine koje će zauvijek zamijeniti Franačko Carstvo jer se ono pokazalo prenapregnutim i prevelikim za tadašnje društveno-kulturno-političke prilike. Primjer Ljudevita Posavskog potvrđuje nam srednjovjekovnu Slavoniju kao hrvatsku i slavensku zemlju koja će, usprkos potpadanju pod razna druga carstva i dolaskom u dodir s drugim kulturama i društvima, uvijek zadržati svoju posebnost.

Komentari