Nakon I. Talijansko-etiopskog rata (1895. – 1896.) politička situacija u Etiopiji nije se bitno mijenjala do 1934. godine. Posljedica pobjede nad Talijanima bilo je jačanje konzervativnih i izolacionističkih struja u zemlji.
Nakon kraja Prvoga svjetskog rata Italija je postala članicom novoosnovane Lige naroda (svojevrsne prethodnice UN-a), a toj se organizaciji 1923. priključila i Etiopija. Člankom 10. Povelje Lige naroda zabranjeni su oružani sukobi između zemalja članica. Usto je 1928. između Etiopije i Italije potpisan Ugovor o prijateljstvu, a obje su zemlje iste godine potpisale i Kellogg-Briandov pakt o odbacivanju rata kao sredstva vođenja međunarodne politike. Na čelu Etiopije ta je bila carica Zaudita I., dok je Italijom vladao Viktor Emanuel III.
Međutim, stanje u obje države se promijenilo. Godine 1930. na etiopsko prijestolje dolazi dugovječni vladar Haile Selasije. U Kraljevini Italiji Viktor Emanuel III. imao je samo nominalnu vlast jer je Mussolini još 1922. preuzeo stvarnu vlast. Italija je počela sustavno kršiti odredbe svih gore navedenih ugovora. U prosincu 1934. došlo je do pograničnog sukoba kod utvrde nedaleko od oaze Walwal u pokrajini Ogaden na etiopsko-somalskoj granici. U sukobu je poginulo oko 150 ljudi, a do danas nije jasno tko je ispalio prve hitce. Početkom iduće godine Etiopija je uputila apel Ligi naroda za arbitražu. Liga se odazvala i poslala svoju komisiju, ali ona nije bila sposobna donijeti zaključak te je obje strane oslobodila krivnje za incident. Francuzi i Talijani u to su vrijeme sklopili još jedan sporazum, kojim su Francuzi dali teritorijalne ustupke u Africi zauzvrat za političku podršku protiv nacističke Njemačke čija je snaga u to vrijeme bila u usponu.
Stvarni razlozi Mussolinijeve invazije
Jedan od Mussolinijevih motiva za pokretanje invazije na Etiopiju bila je Velika depresija koja je uzrokovala znatne ekonomske poteškoće u Italiji. Osvajanje novog teritorija osiguralo bi Italiji izvor vrijednih sirovina, a novačenje vojnika bio je način smanjivanja nezaposlenosti. Drugi je motiv bilo konkuriranje kolonijalnim carstvima Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Mussolini je u veljači poslao velik broj vojnika u Somaliju i Eritreju te ih postrojio na etiopskoj granici. Etiopija je ponovno zatražila arbitražu Lige, što je rezultiralo izvanrednom sjednicom na kojoj se raspravljalo o situaciji u Etiopiji. Pregovori između Italije i Etiopije nisu uspjeli pa je Liga odlučila uvesti embargo na trgovinu oružjem s obje države. Bila je to vrlo kontroverzna odluka jer je štetila Etiopiji koja je imala mnogo manje oružja od Italije i sada više nije mogla nabaviti novo. Britanci i Francuzi ponudili su Italiji razne koncesije kako bi pokušali izbjeći rat, ali bez uspjeha.
Kada je postalo jasno da Talijani ne žele odustati od svoje namjere, velike sile nisu poduzele ništa kako bi zaštitile Etiopljane. Krajem rujna 1935. etiopski car Haile Selasije I. (1892. – 1975.) mobilizirao je svoju veliku, ali slabo opremljenu vojsku za rat.
Piše: Boris Blažina
Više o temi:
Talijansko – etiopski ratovi: kako je pokorena posljednja neovisna afrička država
