U nacističkim logorima postojali su orkestri, koji su mogli biti različite vrste i sastava. Oni su ujedno svirali različitu glazbu. U orkestre su ulazili zatvorenici bilo kao amaterski ili/i profesionalni glazbenici. Unatoč glazbi koja se orila svim nacističkim logorima do sada je bilo malo istraživanja samih skladbi koje su zatvorenici ne samo svirali već i skladali. Što je logor bio veći to je imao više orkestara, pa tako ih je u Auschwitzu bilo čak šest.
Mladi britanski skladatelj Leo Geyer je dobio narudžbu da sklada glazbu posvećenu britanskom stručnjaku za holokaust sir Martinu Gilbertu, koji je umro početkom veljače 2015. godine. O Geyerovom talentu svjedoči i to što je narudžbu dobio kao mladić od samo 23 godine. Kako bi napisao što autentičniju skladbu otišao je u Auschwitz. Bio je to prvi u nizu njegovih posjeta ovom najzloglasnijem nacističkom logoru. Tijekom posjeta Memorijalnom centru i muzeju Auschwitz-Birkenau saznao je da u sklopu arhiva postoje i glazbeni zapisi zatvorenika. Na prvu to ga je iznenadilo i nije mu bilo jasno zašto i kako su ti glazbeni spisi ostali neistraženi.
Zašto su glazbeni spisi stajali u zapećku?
Tijekom svojih posjeta Auschwitzu detaljno je pregledao glazbene rukopise. Kada ih je prelistao bilo mu je jasno zašto su ostali u zapećku. Uspio je nabrojati 210 glazbenih skladbi od kojih je većina bila necjelovita i u lošem stanju, što znači poderana ili spaljenih rubova. Ovi su rukopisi najvećim dijelom oštećeni kada su nacisti napuštali logor, u bijegu pred Crvenom armijom. Prigodom povlačenja nacisti su uništavali sve što im se našlo na putu.
Tijekom tog pregledavanja zapeo mu je za oko jedan spis koji je nosio naziv “Uzaludna žaljenja”, a koji je bio zabilježen rukopisom, gotovo identičnim Geyerovom. Nađene glazbene rukopise je Greyer slikovito usporedio s različitim i necjelovitim slagalicama izmiješanim na jednoj hrpi. Nakon toga je ovaj mladi doktorand godinama istraživao pronađene zapise. Jedna od skladb nazvana “Uzaludna žaljenja” prema njemu najvjerojatnije nije izvođena javno jer je bila previše tugaljiva za nacistički ukus. Geyer pretpostavlja da je skladana za zatvoreničke duše. Nacisti su više voljeli slušati u logorima vedriju glazbu, koja je bila potpuno u proturječju s onim što se tamo događalo. Orkestri su svirali na logorskim trgovima ujutro i uvečer, kada bi logoraši išli na posao i vraćali se s njega. Obično su to bile u tavkim situacijama njemačke koračnice.
Razgovarao s još živim nekadašnjim zatvorenicima
Geyer je čvrsto odlučio nadoknaditi dijelove koji nedostaju. Tako je nedavno organizirana prva javna izvedba djela koja su skladali glazbenici iz Auschwitza, a koje je nadopunio Geyer. Tijekom rada je zbog što veće autentičnosti razgovarao s bivšim zatvorenicima glazbenicima, poput violončelistice Anite Lasker-Wallfisch. Ona je bila jedna od rijetkih žena koja je svirala u ženskom sastavu jer su orkestri bili uglavnom muški. Lasker-Wallfisch je u logoru bila godinu dana, a smatra da je preživjela samo zato što je bila glazbenica. Naime, bilo je kontraproduktivno ubijati glazbenike koji su im služili za zabavu. Glazbenici nisu bili pošteđeni rada, ali su radili lakše poslove i dobivali nešto bolje obroke.
Lasker-Wallfisch navodi da su kao glazbenici morali biti na raspolaganju kada god bi to SS osoblje zatražilo. Često bi to bilo nakon što bi nacistički zločinci “oprali krv” i po 1000 žrtava na svojim rukama. Njezin je unuk Simon Wallfisch (bariton) jedan od onih koji su nastupili u sklopu opere-baleta nazvane “Orkestri Auschwitza” u poznatom londonskom kazalištu “Sadler”s Wells”, a koja je izvedena 27. studenog 2023. godine.
Svoj je iscrpljujući rad Geyer usporedio s detektivskim poslom. Ova je glazba u logorima bila bizaran sudar surove stvarnosti i suludo vedre glazbe, što je samo moglo povećati atmosferu užasa. Danas slušamo glazbu kako bi uživali i pridajemo joj iscjeljujući učinaka, no da glazba u bolesnim rukama može stvoriti suprotan efekt, pokazuje proučavanje različitih oblika glazbe u logorima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
