Početkom kolovoza 1566. osmanlijske su se čete utaborile nedaleko od Sigeta. Svakoga dana manje skupine vojnika napadale su tvrđavu dok nije došla čitava vojska od oko 100.000 Osmanlija predvođena sultanom Sulejmanom I.
Nikola IV. Zrinski održao je motivacijski govor i položio zakletvu:
„Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!“
Od vojnika je zatražio da mu se zakunu na poslušnost i vjernost do smrti i izvijestio cara o opsadi. Uskoro će početi njegova najslavnija i posljednja bitka, koju će iz dana u dan pratiti svi europski dvorovi. Tu će se iskazati njegov vojnički genij i moralna veličina časnog viteza.
Dana 6. kolovoza počinje prvi veliki napad na Novi Grad koji su izveli topnici i janjičari, a branitelji su ga uspjeli odbiti. Sljedećih nekoliko noći Osmanlije su kopali rovove za jedinice s puškama i tu zemlju iskoristili za zatrpavanje kanala s vodom. Osim toga, izgradili su nasipe na koje su postavili topove. Do 9. kolovoza Osmanlije su toliko oštetili Novi Grad da ga je Zrinski dao zapaliti. Branitelji Sigeta povukli su se u Stari Grad, srušili most i dobro zatvorili velika gradska vrata.
U sljedećih desetak dana većina osmanskih napada usmjerena je na Stari Grad. Zrinski opet izvještava cara. Osmanlije su podigli nove nasipe za topove. Nisu se mogli približiti gradu zbog močvare koja je nastala izgradnjom velikog gradskog nasipa. Osmanlije su znali da ako prokopaju nasip i voda oteče, tlo će se isušiti i pristup gradu bit će lakši. Stoga su natjerali vojnike i raju da pod vatrom sigetskih branitelja prokopavaju gradski nasip. Zrinski je poslao 200 vojnika da ih rastjera i uništi topove u blizini. Akcija je bila uspješna, ali su u protunapadu poginula dva sigetska zapovjednika.
Sultan je često naređivao juriše na Stari grad i branitelji su ih uz minimalne žrtve uspješno odbijali. Međutim, svakim napadom uništavane su zidine iako su ih Zrinski i branitelji svakoga dana popravljali. Nažalost, jedan je branitelj prebjegao na osmansku stranu i dao im vrijedne informacije o obrani Sigeta i slabim točkama tvrđave. Zadnji juriš na ovaj otok izveden je 19. kolovoza, i to s više strana. Osmanlije su na kraju prodrli u Stari grad i ubili velik broj branitelja. Mnogi su se povlačili na susjedni otok preko mosta, gdje su također pogibali. Preživjeli su se sklonili u Vanjsku utvrdu. Među njima je bilo 800 branitelja te nepoznat broj žena, djece i drugih bez vojnog iskustva.
Situacija je u Sigetskoj utvrdi bila veoma teška, ali još su imali hrane i streljiva. Zanimljivo je da je cijela Europa pratila tijek bitke jer su čitavo vrijeme kružili crteži Sigeta s kratkim opisom zbivanja. Za Zrinskoga se molio kršćanski svijet čak i u Engleskoj. Molitve ipak nisu bile dovoljne. Zrinski je očekivao konkretnu pomoć od cara čije su postrojbe bile relativno blizu. Car je zaista u više navrata predlagao da se vojska pošalje prema Sigetu, ali je Dvorsko ratno vijeće bilo neodlučno i u strahu od Osmanlija svaki put donijelo odluku da se ništa ne poduzima. Ironično, čak je i Sulejman I. očekivao da će car poslati vojsku, pa je pokušavao što prije zauzeti Siget. Stoga je doslovce sa svih strana topovima napadao Vanjsku utvrdu. Novost u napadu bila je izgradnja nasipa koji su bili viši od gradskih bedema, zbog čega branitelji više nisu mogli izlaziti na bedeme. Tlo oko Vanjske utvrde bilo je blatno, pa su Osmanlije morali izgraditi staze do zidina. Postavili su pruće, granje, zemlju, kamenje i sve do čega su mogli doći. U strahu od dolaska carske vojske, Sulejman je htio da staza bude što prije gotova. Tako su na izgradnji staze sudjelovali svi, od raje do visokih časnika, ginući pod paljbom sigetskih branitelja. Nakon što su osmanski topovi porušili dio zidina i zatrpali iskop s vodom, započeli zarobiti jednog zapovjednika. U jednom danu poginulo je oko 1000 janjičara.
Sulejman I. je uvidio da je zbog neuspjeha njegova vojska demoralizirana i da mora nešto učiniti. Napokon je izašao iz šatora i pokazao se vojsci. Njegovi su se zapovjednici pripremili za najveći juriš te izgradili improvizirani most do Vanjske utvrde. Dana 29. kolovoza počeo je silan nalet na malobrojne branitelje. Opet je osmanska vojska doživjela poraz i poginulo je još nekoliko zapovjednika. Janjičari su jurišali svakodnevno, a iscrpljeni branitelji pod vodstvom Zrinskog svaki su ih put otjerali. Prema osmanskim zapisima u tim je napadima poginulo oko 4000 janjičara, što je prilično velik broj s obzirom na svega 800 branitelja.
Nakon toga u Vanjsku utvrdu ubačena je strelica s pismom za Zrinskog. U njemu ga je sultan pokušao potkupiti nudeći mu hrvatsku krunu ako mu prepusti Siget. Zrinski je takvu ponudu odbio, a nije popustio ni kad mu je sultan poslao obavijest tvrdeći da je zarobio sina Jurja IV., njegova nasljednika. Zatim su počele stizati strelice s ponudama braniteljima na raznim jezicima ako napuste grad. Nitko nije pristao na izdaju. Zadnja sultanova nada bila je zapovijed stanovnicima Carigrada da mole za pobjedu.
Piše: Marsela Alić
Šubići / Bribirski / Zrinski / Sigetski
Hrvatska 16. stoljeća – Europa u malom
Siget – otok u baranjskoj močvari
„Bog je visoko, a kralj daleko“
