Zablude o početku i kraju Domovinskog rata.
Premda nije do kraja definirano spada li u rat i pobuna ove vrste, oružani sukob to svakako jest. Do prvog je sukoba, dakle, došlo 1. ožujka u Pakracu…
piše: Snježana Vučković
Domovinski rat koji se vodio u Hrvatskoj bio je isključivo obrambenog karaktera s ciljem osamostaljena i neovisnosti. Iako, kažu, ratovi ne donose pobjednike, Domovinski rat spada u onaj težak i krvav, s velikim gubitcima, ali svejedno veličanstven. Petogodišnje bitke diljem cijele Hrvatske donijele su svom narodu konačnu slobodu, pa je stoga više nego čudno što domaća javnost tako malo zna o njemu. Još je čudnija medijska šutnja oko bitnih obljetnica pri čemu bi bilo manje strašno da je ta šutnja uvjetovana demagogijom. Puno je strašnije, ali i izvijesnije da je u pitanju – neznanje. Najsvježiji primjer neznanja je neobilježavanje početka Domovinskog rata 1. ožujka napadom na policijsku postaju u Pakracu…
Kad je, zapravo, počeo rat i je li balvan revolucija dio njega?
Nekoliko je kriterija po kojima se računa početak rata, pa je tako za mnoge počeo velikosrpskom pobunom i balvan revolucijom pokrenutom u ljeto 1990. godine u Kninu. Iako su Srbi svojom blokadom prometnica nanijeli veliku ekonomsku štetu i uveli svojevrsno dvovlašće, do oružanog sukoba nije došlo pa se tako ovaj period može nazvati pobunom. Premda nije do kraja definirano spada li u rat i pobuna ove vrste, oružani sukob to svakako jest. Do prvog je sukoba, dakle, došlo 1. ožujka u Pakracu…
To je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima. Bitka sa srpskim pobunjenicima koji su u noći sa 1. na 2. ožujka 1991. na prijevaru razoružali policajce hrvatske nacionalnosti u Pakracu (njih 16) te tako preuzeli nadzor nad policijskom postajom završila je ujutro 3. ožujka kada su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama. Političke razloge inicijative za pripajanje mjesta s većinskim srpskim stanovništvom općini Pakrac potvrdio je početkom veljače 1991. i čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, predsjednik Regionalnog odbora SDS za Slavoniju i Baranju Veljko Džakula. Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi.
Tog dana pobunjeni Srbi vođeni SDS-om i Veljkom Džakulom poskidali su hrvatske zastave i postavili srpske. Na skupštinsko općinskoj zgradi, osvanula je i četnička…
Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro hrvatska policija došla je u Pakrac. Pobunjeni policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskoga stanovništva iz Pakraca i okolice.
Dolazak specijalnih snaga hrvatske policije u Pakrac popraćen je u srpskim medijima izvještajima o poginulim i ranjenim Srbima, iako su u Pakracu ranjena samo tri hrvatska policajca. Nekoliko dana poslije te su dezinformacije demantirane. Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci sa položaja na brdu Kalvariji.
Uskoro se uključila i JNA te zauzela punktove po gradu pod izlikom da želi spriječiti sukob, a hrvatska strana šalje dva autobusa policajaca. Srpski pobunjenici su se jutro nakon okršaja razbježali u šume i u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. Nakon smirivanja situacije, snage JNA povučene su s pakračkoga područja 18. ožujka.
No, to nikako nije bio kraj. Bio je to tek početak rata u Hrvatskoj, za kojeg mnogi misle da se dogodio Krvavim Uskrsom na Plitvicama.
Jednako tako, u hrvatskoj je javnosti uvriježenom postala činjenica da je do oslobođenja našeg teritorija došlo vojno redarstvenom akcijom Oluja. Iako je ova akcija očistila veliki dio okupiranog područja, oružanih sukoba je bilo i u nastavku.
Mjesec i pol nakon Oluje – akcija Una ’95
Jedna od akcija koja se odigrala debelo iza Oluje bila je akcija Una 95. Riječ je, naime, o najosporavanijoj akciji o kojoj nerado govore oni koji su je naredili, a o toj temi prilično su zatvoreni i oni koji su izravno sudjelovali. Obljetnica ove akcije koja se dogodila mjesec i pol nakon Oluje, obilježava se u užem krugu sudionika iako je jedna od najkrvavijih, najintrigantnijih i najosporavanijih. Iako je za mnoge rat bio službeno gotov, tada je poginulo 49 branitelja, a među njima čak 13 pripadnika, savršeno vojno istesanih Crnih Mambi.
No, ni akcijom Una ’95 nije završio Domovinski rat.
Operacija Južni potez bila je posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske. Južni potez događao se u listopadu 1995, i mada su mnogi danas uvjereni kako se je u tom periodu Hrvatska bila mirna zemlja, upravo tada u toj akciji je poginuo general i legenda 4. Gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk. U studenom te iste godine, oružani sukob, barem što se tiče HV-a je bio gotov. Ipak, je li Hrvatska bila slobodna? Za mnoge – nije. Onako kako je i počelo s balvan revolucijom, odnosno ratom bez metaka, tako je i završilo. Paljba je prestala, no hrvatsko Podunavlje čekala je mirna reintegracija. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon “Oluje” i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Za mnoge Vukovarce, rat je prestao onog trenutka kad su se vratili u svoj grad i možemo reći da je za njih potrajao do 1998. godine, sve do prestanka mirne reintegracije.
