Grčka vatra, u staroj literaturi poznata i kao morska vatra ili tekuća vatra, bilo je zapaljivo oružje kojim su se koristili Bizantinci. Prema carigradskom redovniku povjesničaru Teofanu Ispovjedniku, grčku je vatru otkrio arhitekt Kalinik iz Heliopola 668. godine. Današnji stručnjaci, međutim, smatraju da je vjerojatnije nastala u Carigradu na temelju već poznatih zapaljivih oružja. Zapaljive strijele, naime, poznavali su još Asirci u 9. stoljeću pr. Kr., primitivni bacač plamena upotrijebljen je prilikom opsade Delija u Peloponeskom ratu (5. stoljeće pr. Kr.), a zabilježeni su brojni primjeri brandera, jedrenjaka nakrcanih zapaljivim tvarima i puštenih na protivničku liniju kako bi ju razbili i izazvali paniku.
Metoda izrade grčke vatre bila je strogo čuvana tajna. Štoviše, čuvana je toliko dobro da i danas ne znamo njen točan sastav. Iz opisa možemo zaključiti da se radilo o zapaljivoj smjesi koju se bacalo na protivničke brodove pomoću katapulta ili putem cijevi montiranih na brodove, a kasnije su zabilježeni i ručni bacači. Vjeruje se da su joj glavni sastojci bili sumpor, smola i kučina, a poslije joj se dodavalo živo vapno i petrolej, ali ima i drugačijih mišljenja. Glavna odlika oružja bila je da je gorilo čak i na površini vode. Bilo je vrlo učinkovito te je u nekoliko navrata spasilo Carigrad od pomorske invazije (npr. od Arapa u 7, 8. i 9. stoljeću, Rusa u 10. stoljeću itd.), ali je teškoća kontroliranja vatre mogla rezultirati i time da se proširi na bizantske brodove. Izgleda da su Bizantinci krajem 12. ili početkom 13. stoljeća izgubili resurse ili znanje o izradi grčke vatre jer od tada više nema zapisa o njenoj upotrebi. U kasnijim se kronikama spominje i da su u nekoliko navrata Arapi upotrijebili grčku vatru protiv križara, ali je lako moguće da nije riječ o istoj smjesi.
Piše: Boris Blažina
