Zeleno-bijelo-narančasta zastava Republike Irske simbol je želje za ujedinjenjem katoličkog (zelenog) i protestantskog (narančastog) stanovništva Irske. Irsku vrlo često nazivaju i “zelenim otokom” zbog prekrasnih vizura zelenih livada koje se stapaju sa sivim bojama Atlantika koji je okružuje. Nije ni čudo što je zelena boja postala simbol Irske i irskog stanovništva. No, kako je narančasta postala simbol protestanata u Irskoj?
Posljedica je to Slavne revolucije kojom je 1688. godine s engleskog trona zbačen katolički kralj James II., a na njegovo mjesto postavljen njegov zet, nizozemski vladar William Oranski (niz.Oranje – narančasti). U Irskoj, u kojoj je otpor revoluciji najduže potrajao, jakobinci, Jamesovi pristalice, koji su većinom bili pripadnici starog katoličkog stanovništva i plemići iz starih anglonormanskih porodica, kao svoj su simbol uzeli zelenu boju. Protestantsko stanovništvo koje je listom stalo uz Williama kao svoj simbol uzelo je boju svog vođe – narančastu.
Torijevci vs. vigovci
Prije nego što je revolucija došla u Irsku, u Engleskoj je odavno plamtila vatra katoličkih i protestantskih sukoba u Europi. Engleski kralj Charles II., odgojen u izgnanstvu na katoličkom dvoru francuskog kralja, nije uspijevao sakriti svoje simpatije prema obliku apsolutističke vladavine koji je bio bliži francuskom, katoličkom svijetu nego željama njegovih protestantskih podanika. Charles je 1660. godine uspio vratiti dinastiju Stuart na vlast u Engleskoj, nakon sloma republikanske vlasti, prvenstveno uz podršku anglikanskog visokog plemstva u parlamentu, ali tek nakon što je dao jamstva o zaštiti protestantske dominacije. Tijekom cijele svoje vladavine Charles je uspješno koristio neslogu engleskih protestanata kontrolirajući parlament upravo zahvaljujući sukobu između anglikanaca i drugih protestantskih konfesija, u prvom redu prezbiterijanaca.
Prve su uglavnom predstavljali pripadnici visokog plemstva i krupnih zemljoposjednika te biskupi Anglikanske crkve, predstavnika službene crkve u parlamentu. Oni su imali neospornu prevlast u Domu lordova parlamenta. Mnogo manju podršku imali su u donjem domu parlamenta (engl. House of Commons) gdje su prevladavali predstavnici sve snažnije građanske klase koja je većinom pripadala drugim protestantskim konfesijama. Upravo iz ove političke podjele u parlamentu nešto kasnije nastat će torijevci, konzervativna stranka naklonjena monarhiji, i vigovci, stranka liberala i zagovaratelja snažnije uloge parlamenta u političkoj vlasti, nauštrb široke vlasti krune
Katolički kralj
Šestog dana veljače 1685. godine umro je Charles II. Nepotvrđeni izvori kažu da je na samrtnoj postelji primio katoličku vjeru. No, ono što je važno je činjenica da kralj, za kojeg se govorilo da ima dvadesetak nezakonitih potomaka, nije imao nijednog zakonitog nasljednika. Uzaludni su bili svi pokušaji kraljevskog vijeća da uvjere Charlesa da svog najstarijeg nezakonitog sina, kojem je Charles dao titulu vojvode od Monmoutha, proglasi zakonitim nasljednikom. Zbog toga je kruna nakon njegove smrti pripala njegovu bratu Jamesu, deklariranom katoliku, osobi koja je bila proganjana od strane parlamenta zbog ustrajavanja u svojoj vjeri. Unatoč svemu, zahvaljujući prije svega Charlesovoj upornosti, James je okrunjen kao kralj James II.
Tradicionalno skloni kruni, torijevci su brzo pristali uz Jamesa, a osobito nakon Jamesovih obećanja o zaštiti povlaštena položaja Anglikanske crkve. Podršku nisu uskratili ni oni koji su još za Charlesova života zagovarali da se James, kao katolik, preskoči u nasljednom redu i da kruna nakon Charlesove smrti prijeđe direktno na Jamesove kćeri Mary i Anne, odgojene kao anglikanke.
No, James je vrlo brzo zaboravio na političku opreznost. Nepredvidljiv i tvrdoglav kao uvijek započeo je s vrlo agresivnom politikom vraćanja katolika u politički život, iako su ga neki katolici upozoravali da bi vraćanje slobode ispovijedanja vjere za katolike bila dovoljna i manje izazovna mjera za većinske protestante. Pobuna vojvode od Monmoutha, Charlesova nezakonitog sina i protestantskog kandidata za tron, omogućila je Jamesu da digne vojsku i da pri tome visoke vojne položaje povjeri katoličkim plemićima. Dolazak postrojbi iz Irske, sastavljenih od katoličkih Iraca, da bi se ugušila pobuna još je više uznemirila protestante; tim više što James nije raspustio vojsku nakon sloma pobune, dok je istovremeno slijedio vanjsku politiku svog brata koja je bila potpuno pasivna prema agresivnoj politici najsnažnijeg katoličkog vladara Europe, francuskog kralja Louisa XIV.
Da bi proveo svoju politiku ponovnog vraćanja katolika u politički život i formalno poništio zakone koji su to sprječavali, James je morao slomiti moć parlamenta. No, bez podrške parlamenta James nije mogao osigurati nikakva novčana sredstva za vladanje. Nekoliko pokušaja nametanja svoje politike u parlamentu završava neuspjehom za Jamesa. Sredstva koja nije uspio osigurati putem parlamenta osigurao je kroz tajni savez s Louisom XIV. Takva Jamesova politika dovela je odlučne akcije vigovaca koji pozivaju u pomoć Williama (Vilima) Oranskog, nizozemskog vladara iz okruga Orange, Jamesova nećaka i supruga njegove starije kćeri Mary.
Protestantska reakcija
William je žarko želio osigurati savezništvo Engleske u ratu protiv Francuske, no znao je da Jamesa u rat protiv Louisa može natjerati samo izrazito antifrancuski nastrojen parlament koji je u Francuskoj vidio najvećeg konkurenta engleskoj kolonijalnoj ekspanziji. Kada se William 5. studenoga 1688. godine iskrcao sa svojim nizozemskim postrojbama u Torbayu na jugozapadu Engleske, jedini cilj bio mu je osigurati Jamesovu podršku u ratu s Francuskom uz pomoć parlamenta.
No, ono što se dogodilo iznenadilo je i samog Williama i Jamesove podanike. Bez ikakva ozbiljnijeg otpora i usred pregovora o mogućem političkom dogovoru između Jamesa i parlamenta koji bi zadovoljio i Williama, nepredvidivi je James pobjegao u Francusku 22. prosinca 1688. godine. Parlamentu nije preostalo ništa drugo nego ponuditi krunu princezi Mary i njenom suprugu kao zajedničkim vladarima. Mary i William okrunjeni su za vladare Engleske, Škotske i Irske 13. veljače 1689. godine kao Mary II. i William III. (Wales je u to vrijeme bio sastavni dio kraljevine Engleske). Iako je u Škotskoj zabilježen pokušaj da se ne prizna jednostrana odluka engleskog parlamenta o svrgavanju Jamesa s prijestolja, zato što odluke tog parlamenta nisu obvezivale Škotsku, prezbiterijanski Škoti pružili su podršku Williamu koji je obećao slobodu vjeroispovijesti. Bila je to jedinstvena prilika za većinske prezbiterijance da se riješe Episkopalne crkve ustrojene po uzoru na Anglikansku crkvu i nametnute Škotskoj od strane Charlesa II.
Prkosna Irska
Nasuprot tome, katolička Irska ostala je vjerna Jamesu. Već od prvih dana Jamesove vladavine došlo je jačanja položaja domaćeg katoličkoga stanovništva u odnosu na protestantske kolonizatore. Broj se kolonizatora tijekom prethodnih stoljeća sve više povećavao jer je nakon svakog neuspjelog pokušaja Iraca da zbace englesku vlast zemlja domaćeg stanovništva oduzimana i predavana protestantskim vojnicima i kolonizatorima. Od samih početaka svoje vlasti James je nastojao ojačati katolički element u svojim kraljevstvima, a Irska je u tom planu predstavljala najsnažniji oslonac. Problem je bio u tome što se James unatoč svemu plašio jačanja irske samosvijesti. Želio je izgraditi Irsku kao model katoličkoga kraljevstva, ali nije želio da to dovede do irskog osamostaljenja.
Jedan od pripadnika irskoga katoličkog plemstva Richard Talbot, Lord Tyrconnell, ponudio je upravo to, katoličku Irsku vjernu engleskoj kruni. U početku James nije puno vjerovao Tyrconnellu, no onda su se stvari promijenile. Odlukom engleskog parlamenta o prihvaćanju Williama za kralja nestaje i zadnja spona između vlasti u Londonu i Dublinu. U svom izbjeglištvu u Francuskoj James uviđa da su mu Irska i Tyrconnell jedina prava nada za povratak na vlast. I njegov zaštitnik Louis XIV. u Tyrconnellu je vidio sposobnog vođu koji će povesti Irsku u borbu protiv Williama i samim time onemogućiti Engleskoj da se aktivnije uključi u rat na kontinentu.
James odlučuje osobno otići u Irsku. Sa sobom je na put poveo pet francuskih časnika koji su trebali obučiti njegove irske trupe, zatim francuskog diplomata Avauxa koji je trebao biti Louisova produžena ruka u Jamesovu stožeru, te toliko potrebnu vojnu opremu, barut, streljivo i novac. Iskrcao se u Kinsaleu 12. ožujka 1689., a dva dana nakon toga ušao je u Cork sa svojom pratnjom. U Corku se sreo s Tyrconnellom nakon čega su zajedno ušli u Dublin 24. ožujka. Odmah potom sazvan je irski parlament za 7. svibnja. Na prvi pogled James je imao razloga za zadovoljstvo. Katoličke snage kontrolirale su irske pokrajine Munster, Leinster i Connaught. Protestanti su se uspjeli održati samo u Ulsteru, no i tamo su bili opkoljeni u samo dvama uporištima – u Derryju (Londonderry) i Enniskillenu. Skora predaja tih dvaju gradova očekivala se i u Londonu i Dublinu.
Pomnija analiza situacije ocrtavala je Jamesov položaj u dosta tamnijem svjetlu. Jamesov tabor bio je snažno podijeljen. Ogromnu većinu njegovih snaga činili su domaći katolici koje je okupio Tyrconnell, no velik dio tih snaga nije dijelio Tyrconnellov smisao za političko kalkuliranje između vjernosti engleskoj kruni i želje za irskom samostalnošću. Vojne pobjede neizbježno su vodile rastu želje za potpunim poništavanjem protestantske dominacije i brisanjem engleskog pečata u političkom životu Irske. To je ugrožavalo položaj Jamesovih engleskih sljedbenika koji su svoje ogorčenje tek površno skrivali.
Da bi stvari bile još gore, Irska nije mogla Jamesu ponuditi nikakve značajnije prihode. Sve što je Irska mogla pružiti bili su iskusni ali slabo opremljeni i izvježbani vojnici, a vojna disciplina ovisila je o raspoloženju i stavu pojedinih vođa klanova.
Borbe u Ulsteru
Usprkos suprotnim uvjeravanjima Avauxa i Tyrconnella James je odlučio osobno voditi opsadu Derryja. Važnost zauzimanja Derryja i Enniskillena prije dolaska pojačanja iz Engleske bila je očita. Zapovjednik Derryja Lundy zagovarao je predaju. Njegova uvjerenost u bezizglednost otpora bila je tolika da nije vidio smisla u zadržavanju dvaju odreda protestanata koji su došli pojačati obranu. Ipak, stanovništvo Derryja nije dijelilo Lundyjeve stavove. Parola “No surrender!” (značenje: bez predaje; nema predaje) koja se i danas može vidjeti na muralima protestantskih četvrti u Derryju razgalila je borbeni duh stanovništva kroz propovijedi protestantskog svećenika Georgea Walkera i prevladala nad malodušnima. Lundy je smijenjen, a zapovijedanje je preuzeo bojnik Henry Baker. Svi pokušaji zauzimanja grada od strane Jamesovih snaga odbijani su nevjerojatnom odlučnošću branitelja. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zauzimanja grada James se odlučio na opsadu s ciljem izgladnjivanja branitelja.
Nakon što je Lundy vratio dva odreda poslana u pomoć, u Engleskoj je prevladalo uvjerenje kako za Derry nema spasa. No, uporni otpor branitelja Derryja natjerao je engleske vlasti na akciju. Krajem travnja 1689. izdane su zapovijedi o slanju pomoći. Zapovjednikom tih snaga imenovan je pukovnik Percy Kirke, nekadašnji Jamesov omiljeni vojni zapovjednik. No, sam Kirke nije bio previše uvjeren u uspjeh akcije. Zbog njegova odugovlačenja s pripremama William mu je 13. svibnja izdao striktnu zapovijed da isplovi za Derry s prvim povoljnim vjetrom.
Kada su engleska pojačanja pristigla na ušće rijeke Foyle kojom se stizalo do Derryja, Kirke je odgodio plovidbu prema Derryju za nekoliko tjedana. Ljutiti William naložio je žurni pokret prema Derryju jer su branitelji bili na izmaku snaga. Dana 28. srpnja engleski brodovi probijaju prepreke koje su na rijeci izgradili Jamesovi vojnici i u grad donose toliko potrebne hranu, ljude i oružje. James odlučuje da je daljnja opsada bez izgleda za uspjeh te 31. srpnja povlači svoje snage nakon 105 dana opsade. Sljedećeg dana pristižu vijesti o pobjedi protestantskih snaga kod Newton Butlera nad brojčano nadmoćnijim katoličkim odredima poslanima da zauzmu Enniskillen.
Williamove snage u Irskoj
Ta dva poraza označila su prekretnicu rata u Irskoj. Pritisnut zahtjevima parlamenta William odustaje od svojih planova o vojnoj akciji na kontinentu i u Irsku šalje novi kontingent pod zapovjedništvom svog najboljeg vojnog zapovjednika vojvode Friedricha von Schomberga. Dana 12. kolovoza Schomberg se iskrcava u Belfast Loughu i isti dan zauzima Carrickfergus. Nakon toga Schomberg kreće prema Dublinu i 7. rujna stiže do Dundalka. U međuvremenu James i Tyrconnell uspijevaju okupiti vojsku od 20 000 ljudi i presijecaju Schombergovo nastupanje prema Dublinu stacioniravši svoje snage u mjestu Drogheda.
Schomberg se ne usuđuje krenuti dalje smatrajući da su njegove snage preslabe za napad na Jamesove položaje. Ni James nema hrabrosti napasti, pa sukobljene strane ostaju u pat-poziciji u Irskoj skoro godinu dana pripremajući se za odlučujući sukob. James se nadao pomoći iz Francuske, no da bi pomoć mogla stići, Francuzima je trebala pobjeda na kontinentu nad Williamovom koalicijom. Jednako tako, i William je trebao pričekati povoljne vijesti s europskog ratišta da bi poslao pojačanja u Irsku.
Francuzi su prvi poslali pomoć. No, kao i da nisu. Za 6000 vojnika koje su poslali u Irsku pod zapovjedništvom ne baš sposobnog grofa Lauzuna James je u Francusku na obuku poslao 6000 irskih prekaljenih vojnika. Cijeli taj pomorski transport protekao je bez ometanja od strane engleske mornarice. To najbolje govori o tadašnjem odnosu pomorskih snaga, a što Francuzi nisu znali posve iskoristiti.
Bitka na rijeci Boyne
William se napokon iskrcao u Ulsteru 14. lipnja 1690. godine. Okuplja snage i s 36 000 vojnika kreće na jug. Dana
30. lipnja Jamesove i Williamove snage susreću se na obalama rijeke Boyne u blizini mjesta Drogheda. Irsko-francuske snage bile su slabije od Williamovih, no držale su snažne položaje na suprotnoj obali rijeke. Pored toga, u prvom izviđanju neprijateljskih položaja sam William bio je ranjen u ruku od krhotine topovske granate. No to ga nije spriječilo da sutradan povede napad na Jamesove položaje iako ga je Schomberg odvraćao od tog nauma. William je imao dobar osjećaj da nema vremena za gubljenje u Irskoj.
Bitka na rijeci Boyne, koja u današnjoj Irskoj pobuđuje izrazite osjećaje tuge ili ushita, ovisno govore li o njoj katolici ili protestanti, odigrala se prvog dana srpnja 1690. godine. Sama bitka nije bila ni duga ni pretjerano krvava iako su u njoj poginuli i Schomberg i Walker, branitelj Derryja, no njene posljedice u Irskoj osjećaju se i danas.
Irsko-francuske snage rasporedile su se tako da je irsko pješaštvo ostavljeno da brani gaz preko rijeke nasuprot glavnini engleskih snaga, dok su francusko pješaštvo i konjica upućeni na lijevo krilo da bi spriječili pokušaj dijela engleskih snaga da preko mosta uzvodno na rijeci Boyne izvrši opkoljavanje Jamesovih položaja.
Ipak, pod snažnim udarima engleske glavnine neorganizirano irsko pješaštvo popušta. Williamove snage prelaze
rijeku Boyne u punom zamahu, a Irci se daju u bijeg. Jedino je hrabro držanje francuskih snaga, poglavito konjice, spriječilo potpunu katastrofu. Brzim prebacivanjem s lijevog krila u centar bitke Francuzi usporavaju napredovanje Engleza i time omogućavaju glavnini irskih snaga da se povuku prema Dublinu. Francuski manevar omogućio je i samom Jamesu da se sigurno izvuče i izbjegne zarobljavanje. Jamesovo stanje duha nakon poraza najbolje ocrtava činjenica da se njegov bijeg nije zaustavio u Dublinu, već je on odmah produžio prema Waterfordu odakle se brodom prebacio u Kinsale. Iz Kinsalea James je francuskom fregatom žurno prebačen u Brest u Francuskoj. Lauzun i Tyrconnell povlače snage iz Dublina i William slavodobitno ulazi u grad 6. srpnja. Nedugo nakon toga, 24. srpnja Waterford se predaje Williamovim snagama.
Povlačenje francuskih snaga
Ipak, u jeku uspjeha u Irskoj Williamu pristižu loše vijesti iz Engleske koje zaustavljaju njegovo napredovanje. Otprilike u isto vrijeme kada se William iskrcavao s vojskom u Irskoj, Francuzi, ohrabreni neaktivnošću engleske flote, šalju veliku flotu pod vodstvom grofa Tourvillea u kanal La Manche. Samo dan prije Williamove velike pobjede na rijeci Boyne francuska flota nanosi katastrofalan poraz udruženoj englesko-nizozemskoj floti u vodama ispred Beachy Heada. Francuzi postaju apsolutni gospodari na moru i Engleska u trenutku trijumfa u Irskoj ostaje potpuno otvorena za invaziju s kopna. Da stvar bude još gora, lord Marlborough koji je zapovijedao engleskim snagama nakon Williamova odlaska u Irsku raspolagao je sa samo 9000 vojnika. Po povratku u Francusku, čuvši vijesti o pomorskoj pobjedi, James nagovara Louisa da odmah izvrši invaziju na Englesku. William u panici žurno šalje dio snaga iz Irske nazad u Englesku pripremajući se i da sam odmah ode za njima. No Louis, razočaran ishodom u Irskoj, ne vjeruje Jamesovim uvjeravanjima o sigurnoj pobjedi. Odlučuje se na ofenzivu prema Nizozemskoj umjesto da svoje snage pošalje u neizvjesni pohod preko mora.
Admiral Tourville još neko vrijeme provodi napadajući južne obale Engleske pri čemu je spalio Teignmouth, no krajem kolovoza vraća se u Brest. Njegovim povratkom u Brest nestaje opasnost za Englesku. Po primitku vijesti o povratku Tourvillea u Brest William odlučuje ostati još neko vrijeme u Irskoj da bi pokušao zauzeti Limerick. Taj grad, najveće mjesto u dolini rijeke Shannon, na sjevernom dijelu otoka, postao je utočište većine irsko-francuskih snaga u povlačenju nakon pada Dublina. Saznavši za približavanje Williamovih snaga, Lauzun i Tyrconnell donose zaključak kako se Limerick ne može braniti protiv takve sile i povlače francuske snage prema Galwayu. Nakon nekoliko tjedana francuske snage evakuirane su iz Galwaya i prebačene natrag u Francusku. S njima odlazi i Tyrconnell.
Herojski otpor Limericka
Našavši se u bezizglednoj situaciji, Irci se odlučuju na očajnički otpor u Limericku predvođeni Patrickom Sarsfieldom, grofom od Lucana. Obrani su umnogome pomogle i rane jesenje kiše koje su putove u dolini Shannon učinile neprohodnima za englesko teško opsadno oružje. Iznenadni napad Iraca na engleski konvoj s opsadnim oružjem potpuno je oslabio englesku udarnu moć. Pokušaj da se Limerick zauzme na juriš završio je neuspjehom i William 30. kolovoza 1690. donosi odluku o prekidu opsade. Englezi se povlače u Tipperary gdje Willam predaje zapovjedništvo Solmsu i odlazi u Englesku.
Uspjeh irske pobjede pred Limerickom bio je umanjen iznenadnim napadom engleskih snaga na Cork i Kinsale. Napad je vodio Marlborough koji je dobio dozvolu od Williama da povede ekspediciju protiv snaga svog šurjaka Tyrconnella usprkos žestokom protivljenju kraljevskog vijeća. Iznenadivši irske snage, Marlborough zauzima Cork 28. rujna 1690. da bi samo dva tjedna nakon toga zauzeo i Kinsale. Zauzimanjem tih dviju luka na jugozapadnoj obali Irske prekinuta je najpovoljnija veza irskih snaga s Francuskom. Sljedeće godine William odlučuje jednom zauvijek riješiti rat u Irskoj. Za to je bilo potrebno zauzeti Limerick i Galway, jedina dva veća mjesta koje su držale Jamesove snage. Da bi to ostvario, William glavnim zapovjednikom svojih snaga u Irskoj imenuje Goderta de Ginkela, još jednog svog nizozemskog vojskovođu.
Povratak Tyrconnella
S druge strane, u Irsku se iz Francuske vraća Tyrconnell kojeg je James prethodno imenovao svojim namjesnikom (engl. lord-lieutenant) u Irskoj pri čemu mu je obećao novi francuski kontingent kao pojačanje. Francuski kontingent stvarno je stigao u svibnju 1691., no s njim su stigla i dva francuska generala – St. Ruth i D’Usson. General St. Ruth stigao je s Jamesovim pismom u kojem ga je James imenovao glavnim zapovjednikom njegovih snaga u Irskoj. Tyrconnell je bio teško razočaran tom Jamesovom odlukom što je bio uzrok stalnih neslaganja između njega i generala.
Ginkel je svoje snage također pokrenuo u svibnju. Iz svoje baze u Mullingaru napao je gradić Athlone koji je nadzirao važan most preko rijeke Shannon na granici između Leinstera i Connaughta. Irske snage dugo su i uporno branile most od engleskih napada. Dolaskom St. Rutha i Tyrconnella iz Limericka činilo se da će Englezi biti uspješno odbijeni. No, Ginkel uspijeva iznenaditi branitelje prešavši rijeku preko obližnjeg gaza i zauzeti Athlone 10. srpnja.
Francuzi su za taj težak poraz optužili Tyrconnella i on neočekivano napušta snage u povlačenju i odlazi u Limerick. St. Ruth ostaje jedini i neosporni zapovjednik na terenu. Da bi zaustavio englesko napredovanje prema Galwayu, St. Ruth odlučuje braniti gradić Aghrim. Ginkel se prema Anghrimu uputio 12. srpnja. Pred gradićem naišao je na žestok otpor branitelja. Žrtve na objema stranama bile su vrlo visoke, a u borbama od topovske granate pogiba i sam St. Ruth. Nakon nekoliko dana teških borbi Englezi probijaju obranu, nanose katastrofalne gubitke braniteljima i zauzimaju gradić. Put prema Galwayu bio je otvoren i grad pada u Engleske ruke 22. srpnja 1691. godine.
Slamanje otpora
Odmah nakon što je osvojio Galway, Ginkel svoje snage okreće prema Limericku. Druga opsada Limericka započela je 12. kolovoza 1691. godine. Istog dana u gradu umire Tyrconnell. Najveće bitke vodile su se oko mosta preko rijeke Shannon ispred grada koji su Irci branili sve do listopada. Nakon jednog snažnog juriša Williamovih snaga Irci su odbačeni od mosta. Irci se u panici povlače prema gradskim vratima nastojeći naći spas iza gradskih zidina. Francuzi odbijaju otvoriti vrata bojeći se engleskog prodora u grad i više od 800 irskih branitelja pada pred zidinama grada. Francuska bezobzirnost nije spasila grad. Prešavši rijeku, Englezi su brzo razorili jedan dio gradskih zidina i general D’Usson i Sarsfield predaju grad pod uvjetima. Sporazumom iz Limericka, potpisanim 3. listopada 1691. godine, okončan je jakobinski otpor u Irskoj. Jamesove snage obvezale su se na prekid oružanog otpora u cijeloj Irskoj, a zauzvrat su Williamovi predstavnici potpisali ugovor kojim je ponuđena vjerska tolerancija u Irskoj i amnestija za Jamesove vojnike. Svi irski vojnici koji su željeli napustiti Irsku i priključiti se francuskim snagama u povlačenju mogli su to napraviti.
Samo petnaest dana nakon potpisivanja Sporazuma 18 francuskih brodova stiže s pojačanjima u ušće rijeke Shannon, no sve što su mogli učiniti bilo je evakuirati francuske snage iz Irske. Francuze je pratilo i 10 000 irskih vojnika i 4000 žena i djece. Prestankom otpora prestaje i interes engleskih vlasti za sporazum s katolicima. Godine 1695. odlukom irskog parlamenta, u kojem su sjedili samo proengleski plemići, poništene su sve odredbe Sporazuma iz Limericka, a katolicima su uvedena još stroža ograničenja koja su ih potpuno isključila iz svakog sudjelovanja u političkom i društvenom životu Irske. Na konačno oslobođenje Irci će morati čekati više od 200 godina ispunjenih stalnom borbom za neovisnošću.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″] 
Današnja zastava Irske sastoji se od zelene, bijele i narančaste pruge, a nastala je 1848. Zelena boja simbolizira galsku tradiciju, bijela mir, a narančasta intervenciju Williama Oranskog. Narančasta je bila boja nizozemskih protestanata i često se vezivala uz revolucije, a sljedbenici Williama Oranskog koristili su je kao svoj simbol. I nakon 1690. utjecaj Williama Oranskog nastavio se pamtiti u Irskoj, pogotovo slobode koje im je dodijelio. Tijekom 18. stoljeća njegovi sljedbenici prerasli su u patriotsku organizaciju – Oranski (narančasti) red. On je imao turbulentnu povijest i u 19. stoljeću privremeno je zabranjen zbog optužbe za urotu protiv kraljice Viktorije, no obnovljen je uz neke zabrane. Njegova snaga opadala je u korist modernih patriotskih organizacija koje su isticale katolicizam. Budući da je Oranski red okupljao protestante, njegov je utjecaj bio zaslužan za ostatak pretežno protestantske Sjeverne Irske u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bijela boja trebala je simbolizirati pokušaje mirenja između katolika (zelena) i protestanata (narančasta) boja, a zastava se proširila u uporabi tek nakon 1916. i poznatog Uskršnjeg ustanka. Danas je koriste nacionalisti i u slobodnoj Irskoj i u Sjevernoj Irskoj.[/box]
