1914. Božićno primirje

1914.  Božićno  primirje

Na Badnjak i Božić 1914. u rovovima se Prvoga svjetskoga rata dogodila nevjerojatna, gotovo bajkovita scena. Njemački i britanski vojnici, kao i manji broj francuskih, prekinuli su vatru, napustili rovove i stupili na tzv. „ničiju zemlju“ između borbenih linija, gdje su se podružili s neprijateljima i izmijenili poklone.

Božićno primirje naziv je za niz neformalnih prekida vatre na Zapadnom bojištu Prvoga svjetskoga rata 1914. godine. Vojnici zaraćenih država tada su na nekoliko dana obustavili paljbu i susreli se na ničijoj zemlji između rovova, izmijenili vijesti i poklone, razgovarali, pjevali božićne pjesme pa i igrali nogomet. Provodila se razmjena zarobljenika kao i zajednički pogrebni obredi.

Kontekst primirja: početak rata na Zapadnome bojištu

Zahvaljujući složenom sustavu međudržavnih saveza i ugovora na početku 20. st., rat između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije koji je uslijedio nakon ubojstva prijestoljonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. ubrzo je prerastao u sukob svjetskih razmjera. Na strani Srbije stale su sile Antante – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija, dok su Austro-Ugarsku poduprle Njemačka i Osmansko Carstvo. Nijemci su prije rata pripremili strategiju prema kojoj su smatrali da je jedini način na koji Njemačka može pobijediti rat na dva bojišta (Zapadno i Istočno) da u što kraćem roku prisili Francusku na predaju. Kako je Francuska na granici s Njemačkom posjedovala velik sustav utvrda, plan je predviđao da ga se zaobiđe napadom kroz neutralnu Belgiju. Njemački je plan u početku bio uspješan – Nijemci su u relativno kratkom roku napredovali kroz Belgiju. Njihovo je napredovanje, međutim, zaustavljeno u bitci kod Marne. Kako nijedna strana nije uspjela probiti neprijateljsku liniju na južnoj polovici bojišta, nastao je niz bitaka u kojoj je svaka strana pokušala neprijatelju prići s boka, a to je bilo najlakše sa sjevera u Flandriji, gdje još nije postojala jasno definirana crta bojišta. Tako je nastala tzv. „Trka do mora“, koja je također završila pat-pozicijom jer niti jedna strana nije uspjela postići odlučujuću pobjedu prije nego se učvrstila linija bojišnice koja je sezala od francusko-njemačko-švicarske granice pa sve do Sjevernoga mora (oko 750 km). Obje su se strane ukopale te je počela faza pozicionog (rovovskog) ratovanja. Upravo je takav način ratovanja, u kojem nije bilo izgleda za laki proboj protivničkih linija, pogodovao pojavi slučajeva fraternizacije s neprijateljem. U početku su prekidi vatre dogovarani zbog poplavljivanja rovova uslijed jakih kiša ili kako bi se iz „ničije zemlje“ iznijela mrtva tijela, ali s vremenom se to proširilo na dogovore o nenapadanju za vrijeme objeda ili tijekom noći, da bi na kraju došlo i do slučajeva u kojima bi vojnici posjećivali neprijateljske rovove i izmijenili vijesti. Bilo je i slučajeva gdje bi vojnici uvečer zborno pjevali, katkad s ciljem da zabave ili blago zadirkuju protivnika. Pogodujući faktor bila je i činjenica da su rovovske linije često bile dovoljno blizu da se s protivnikom moglo komunicirati dovikivanjem. Ovakvi su se slučajevi najčešće događali između Nijemaca i Britanaca, vjerojatno zato što Nijemci nisu bili stupili na britansko tlo i jer između njih i Britanaca nije postojalo takvo povijesno rivalstvo kao između Njemačke i Francuske. Počevši od prosinca takvi su događaji ipak zabilježeni i između Nijemaca i Francuza. Vrijedi istaknuti i da su Britanci opisali Nijemce iz Saske i Bavarske kao sklonije fraternizaciji nego one iz Pruske.

Božić u rovovima i na ničijoj zemlji

Na Badnjak 1914. na Zapadnom se bojištu dogodilo nešto doista nevjerojatno – oko 100 000 vojnika sudjelovalo je u spontanom blagdanskom primirju. Prvi zabilježeni slučaj dogodio se u regiji Ypres u Belgiji. Nijemci su zapalili svijeće i svjetiljke te ih postavili na svoje rovove, a zatim su počeli pjevati božićne pjesme. Britanci su im se uskoro pridružili, a zatim su si vojnici (uključujući časnike) obiju strana međusobno zaželjeli sretan Božić. Uslijedio je susret u „ničijoj zemlji“, gdje su jedni drugima podarili simbolične poklone poput gumbiju, kapa ili malih količina hrane, pića i duhana. Na nekim su sektorima bojišnice održane zajedničke božićne mise na latinskom jeziku. Na nekim je mjestima primirje potrajalo sve do Nove Godine. Sačuvana su i svjedočanstva o tome kako su neki vojnici popili previše i zaspali u protivničkim rovovima, pa se idućeg jutra ispričali tamošnjim „stanovnicima“ i vratili se natrag na svoju crtu bojišnice. Jedan od svjedoka primirja, britanski satnik Robert Patrick Miles ovako je opisao svoj doživljaj primirja: „Petak (Božić). Slavimo najnevjerojatniji Božić kojeg je moguće zamisliti. Između nas i naših prijatelja nasuprot nas postoji neka vrsta nedogovorenog i naravno neodobrenog, ali itekako razumljivog i skrupulozno poštivanog primirja. Čudno je da, izgleda, postoji samo na ovome dijelu borbene linije – s naše desne i lijeve strane još uvijek veselo pucaju jedni po drugima. Stvar je započela prošle noći – bila je posebno hladna noć, s bijelim mrazom – kada su nam Nijemci nedugo nakon zalaska sunca po- čeli vikati ‘Sretan Božić, Englezi!’. Naravno, naši su im dečki uzvratili, a zatim su mnogi s obiju strana nenaoružani napustili rovove i sreli se na osporenoj, hitcima prošaranoj ničijoj zemlji između borbenih linija. Tu je spontano sklopljen dogovor da nećemo gađati jedni druge do iza ponoći. Svi su se ljudi bratimili otprilike na pola puta između rovova (mi im naravno nismo dozvolili da se previše približe našoj liniji) i izmijenili cigarete i laži na vrlo prijateljski način. Te noći nije ispaljen niti jedan metak.“ Satnik Miles je zapisao i da je od Nijemaca saznao kako im je rat već dojadio te se zapitao zašto se uopće bore jedni protiv drugih. Iako je dogovor bio da primirje traje do ponoći, zapravo se odužilo do kraja idućeg dana (Štefanja) jednostavno zato što se Nijemci još nisu željeli vratiti borbama, a Britanci su odbili pucati na njih jer su smatrali nečasnim gađati nespremnog protivnika. Takvo ponašanje, međutim, nije bilo sveprisutno. Na nekim su se dijelovima bojišnice nastavile voditi borbe (zabilježena su najmanje dva slučaja gdje su vojnike koji su izašli iz rovova ustrijelili snajperisti) dok je na drugima jedini ustupak bio prekid vatre dok se s bojišnice ne pokupe mrtva tijela. Vojnike iz jedne britanske jedinice (Royal Welch Fusiliers) javno su izgrdile Francuskinje iz Armentieresa nakon što su saznale da su ovi proveli Božić pijući pivo s Nijemcima. Vrijedi napomenuti da Božićno primirje kod velike većine sudionika nije bilo izraz bunta ili pacifizma, već prije odraz ratničkog („viteškog“) kodeksa koji je još uvijek bio u nekoj mjeri prisutan u svijesti tadašnjih vojnika.

Nogometna utakmica?

Postoji čak 30-ak izvješća o tome kako su za vrijeme Božićnog primirja na „ničijoj zemlji“ odigrana utakmica između Britanaca i Nijemaca odigrane nogometne utakmice. Takva izvješća treba ipak gledati s određenom dozom skepse jer većina terena nije bila pogodna za nogomet u pravom smislu riječi, već se vjerojatno radilo o dodavanju improviziranom loptom, a postoje i brojne nedosljednosti o tome koje su jedinice sudjelovale i o rezultatima utakmica. Ipak, njemački poručnik Kurt Zehmisch iz 134. kraljevske saske pukovnije zapisao je da su Englezi donijeli pravu nogometnu loptu. Kako god bilo, nogometna je utakmica postala jedan od simbola primirja, a 2008. je u gradiću Frelinghienu na francusko-belgijskoj granici podignut spomenik u čast utakmici koja je navodno tamo odigrana 1914.

Primirje i tadašnji mediji

Postojale su značajne razlike u odnosu tadašnjih medija prema primirju. Prve vijesti o događaju pojavile su se u New York Timesu 31. prosinca 1914., a početkom siječnja su se u britanskom tisku pojavile i fotografije vojnika zaraćenih strana koji su prikazani kako se druže na „ničijoj zemlji“. Ta su izvješća imala pozitivan stav prema primirju, što nije bio slučaj u Njemačkoj gdje nisu objavljivane slike, a sudionici su oštro kritizirani. Najjača negativna reakcija bila je u Francuskoj, gdje je cijeli događaj zataškan zbog stroge cenzure. Situacija u 21. stoljeću neobično je slična onoj iz 1915. godine. Naime, primirje je prilično poznato u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali se u Njemačkoj i Francuskoj obično prešućuje. Upravo je ta šutnja potaknula francuskog redatelja Christiana Cariona da na tu temu snimi film Joyeux Noël (hrv. Sretan Božić). Carion je za pisanje scenarija proveo mnogo vremena u francuskim, britanskim i njemačkim arhivima, odlučan da Njemačkoj i Francuskoj budu vraćena sjećanja koja im pripadaju. Francuska mu je vojska zabranila snimanje filma na jednom vojnom poligonu u toj zemlji (navodno jer nije željela sudjelovati u snimanju filma o „pobunjenicima“), pa je umjesto toga snimljen u Rumunjskoj.

Primirje na Istočnom bojištu

Povijest Prvoga svjetskoga rata na Istočnom bojištu je, nažalost, znatno slabije istražena od one na Zapadnom bojištu, ali su ipak sačuvana neka izvješća u kojima se spominje da je i na Istočnom bojištu između ruskih i austrougarskih snaga bilo primirja za Božić i Uskrs 1914. i 1915. godine. O tome svjedoče i zapisi hrvatskih vojnika Pere Blaškovića i Josipa Horvata. Jedan primjer takvog primirja dogodio se 1914. kada su austrougarske snage kod utvrde Przemyśl, koja se nalazila pod opsadom, dobile su naredbu da ne pucaju osim ako ih Rusi provociraju. Rusi su pristali na prekid vatre i u ničijoj zemlji ostavili tri božićna drvca s porukom „junacima Przemyśla“ u kojoj su im zaželjeli sretan Božić i izrazili nadu da će rat završiti što prije. Na kraju je došlo do susreta na ničijoj zemlji i izmjene darova sličnog onima na Zapadu. Isti dogovor postignut je i za pravoslavni Božić početkom 1915.

Primirja nakon 1914.

Živi i pusti druge da žive (engl. live and let live)

Ovaj pojam osim općenitog ima i specifično značenje – veže ga se uz slučajeve spontanog neagresivnog ponašanja na Zapadnome bojištu Prvoga svjetskoga rata. Događalo se da, usprkos ratnom stanju, vojnici obiju zaraćenih strana namjerno odbijaju pucati na neprijatelja ili pak namjerno gađaju „u prazno“ kako bi stvorili privid borbe. Slučajevi takvog ponašanja mogu se pronaći od najniže razine – individualnih vojnika na straži koji odbijaju gađati izloženog protivnika – do snajperista, posada strojnica, desetina, pa i čitavih vodova. Čak je i topništvo moglo sudjelovati u tome npr. tako da svakoga dana bombardira točno isti položaj u točno isto vrijeme, pa su neprijateljski vojnici znali u minutu kada treba evakuirati određeni dio bojne linije. Pored činjenice da je rovovsko ratovanje na neki način poticalo suosjećanje s neprijateljem koji je živio blizu i u sličnim uvjetima, jedan od razloga za takvo ponašanje leži i u želji vojnika da uspostave određen stupanj kontrole nad vlastitom egzistencijom. Nitko nije želio prekinuti vlastiti ručak ili pranje kako bi se upustio u borbu na život i smrt – tako je borba postala ritualizirana. Kršenje nepisanog pravila protivnik bi kažnjavao odmazdom, ali bi se nakon toga stvari vratile na staro. Zapovjednici su u pravilu poduzimali sve što su mogli kako bi spriječili takvo ponašanje. Tako bi npr. provodili pomne analize popisa gubitaka ili organizirali prepade ili patrole na neprijateljski teritorij kako bi među svojim vojnicima potaknuli „ofenzivan duh“ i stvorili situacije u kojima je mnogo teže lažirati izvješća o djelovanju.

Nakon što se proširila vijest o primirju, vrhovna su zapovjedništva obiju zaraćenih strana naredila strogu zabranu fraternizacije s neprijateljem. Čak su na bojište poslani agenti sa zadaćom da utvrde što se zapravo događa na bojišnici. Iako su i nakon toga zabilježeni prekidi vatre za Božić ili druge blagdane, takvi slučajevi nisu bili niti blizu toliko rasprostranjeni kao oni 1914. godine. Broj mrtvih je nakon već bio mnogo veći, u međuvremenu je bilo i napada na civile (poput bombardiranja Londona koje su proveli njemački cepelini ili potapanja trgovačkih brodova), a faktor je bila i upotreba bojnih otrova koja je izazivala veliku ljutnju i gađenje među vojnicima, koji su nakon toga počeli osjećati mnogo manje simpatije za protivnike. Bio je to konačan kraj ideala „viteškog“ ratovanja koji nije uspio opstati u uvjetima totalnog, industrijaliziranog suvremenog rata. Ipak, izdvojit ćemo sjećanje na jedno od tih kasnijih primirja. Njemački vojnik Richard Schirrmann koji je tada službovao u jednoj njemačkoj pukovniji koja je bila postrojena na Vogeze, planinski masiv u istočnoj Francuskoj zapisao je da se, kada su na Božić 1915. zazvonila crkvena zvona, dogodilo „nešto fantastično nevojnički“. Nakon kratkog oklijevanja, njemački i francuski vojnici spontano su obustavili sukob te posjetili jedni druge putem napu- štenih rovova. Izmijenili su poklone poput vestfalskog crnog kruha, konjaka, vina, cigareta i šunke. Neki su vojnici, tvrdi Schirrmann, ostali prijatelji i nakon kraja primirja. Schirrmannu je to dalo ideju da osnuje mjesta gdje bi se mladi ljudi svih zemalja mogli sastajati i upoznavati. Schirmann je preživio rat i 1919. osnovao prvi savez hostela za mladež (prije rata je radio kao učitelj, te prvi hostel uopće).

 

Facebook Comments

Vezani članci