Interes za neandertalce je u zadnjih šezdesetak godina rezultirao brojnim istraživanjima, zahvaljujući kojima ovu populaciju danas prilično dobro poznajemo. No unatoč tome postoji još uvijek puno nepoznanica o njima, poput onih vezanih uz obrede pokapanja. Rasprava na temu jesu li oni bili prvi koji su svoje grobove ukrašavali cvijećem započela je prilikom istraživanja špilje Shanidar.
Cvjetni ukop poznat kao Shanidar 4
Istraživanje špilje Shanidar započelo je u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Ova se špilja smjestila u planinama sjevernog Iraka, i u njoj je nađeno više fosiliziranih ostataka neandertalaca, među kojima je bilo djece i odraslih. Ovi su ostaci nalaženi na različitim dubinama ukopa zbog čega je očito da među njima postoji razlika u starosti, koja se procjenjuje na razdoblje od nekoliko desetaka do nekoliko stotina godina. Među svim tim ostacima, najviše je pozornosti dobio onaj ukop koji se naziva Shanidar 4. U pitanju je ukop muškarca koji je pokopan u fetalnom položaju, a došao je u središte svjetske pozornosti jer su u njegovom grobu nađeni ostaci peludi. Ti su ostaci dobili svoju smjelu interpretaciju prema kojoj su pokojnike još neandertalci počeli pokapati na cvjetnom odru. Iz ovog se nalaza razvila hipoteza da je ova drevna populacija započela s praksom donošenja cvijeća na grob. Za osobu koja je bila u grobu označenom kao Shanidar 4. automatski se pretpostavilo da je zbog prisutne peludi bila značajnija od ostalih i da je imala status šamana. Sve ovo je stvorilo premisu u većine da su neandertalci bili sasvim slični ljudima.
Tko je glavni osumnjičeni?
No nisu svi baš dijelili ovo mišljenje, pa su se javila i promišljanja da su pelud donijele u grob životinje. Ovih dana (2023. ) objavljen je članak u Journal of Archaeological Science koji kaže da su za sve “krive” pčele. Naime, paleoekolog Chris Hunt sa Sveučilišta John Moores u Liverpoolu iznosi mišljenje da barem dio ove peludi povezan sa solitarnim pčelama, a pokazatelji njihove prisutnosti nađeni su baš u ovoj špilji. Stručnjaci su uočili da su grudice peludi pronađene u grobu potjecale od različitog cvijeća koje ne cvijeta u isto vrijeme, a bilo bi besmisleno donositi cvijeće na grob kada ono nije u cvatu. U prilog pčela kao donositelja peludi bi išlo i to što je ovdje zabilježena veća izmiješanost raznolike peludi nego što bi to bio slučaj da je riječ o donešenim cijelim cvjetovima pojedinih vrsta cvijeća. Zbog svega toga sada je znatno vjerojatnije da su pčele većim dijelom krivci za raznoliku pelud u ovom grobu. Prema stanju peludi pretpostavlja se da je i ona prastara i da je možda baš stara koliko i ovaj ukop, koji se procjenjuje na jedno 75 000 godina. No ono što je nedvojbeno da ovdje možemo govoriti o namjernom ukopu.
Granje kao zaštita od strvinara
Hunt smatra da su neandertalci vjerojatno stavljali i razno bilje i granje preko tijela preminulih kako bi ih zaštitili od strvinara. Vrsta cvijeća nazvana Centaurea solstitialis, a koja je nađena na ovom mjestu bi možda tome baš išla u prilog. Naime, iako ime ovog cvijeta zvuči sofisticirano, kao i uostalom gotovo svi latinski nazivi, ono to nije i podrazumijeva žuti zvjezdasti čičak iliti divlje poljsko cvijeće. Čini se da su neandertalci ovu vrst cvijeća koristili ne bi li zaštitili tijela svojih mrtvih, a u tome su im od pomoći bile duge bodlje ove biljke koje su mogle dosegnuti i do 2 centimetra.
Piše: Sonja Kirchhoffer
